Scissor Sisters 'Night Work' – Ocjena: 6/10
(Polydor / Universal Music, 2010.)
Njujorška disco glam petorka je možda uzela i predugu pauzu od posljednjeg, drugog po redu, studijskog albuma. Četiri godine za neke druge bendove i nije pretjerano dugačko razdoblje, no to ne vrijedi za Scissor Sisters. Njihov retro štih doživio je prije šest godina odličnu prođu jednako kod publike i kritike. Hibrid Bee Geesa, Abbe i Blondie koji se usudio od klasika Pink Floyda 'Comfortably Numb' načiniti pjesmu za plesni podij bilo je tada pravo osvježenje na sceni.
No sa svjetskom recesijom stvari na sceni su se duboko promijenile. Za početak pojavila se jedna Lady Gaga koja je glam izgled koji su njegovali Scissor Sisters podigla do neviđenih razmjera isisavajući prostor iza sebe čime je do koljena potukla svjetsku pop konkurenciju, a o Scissor Sisters kojih i nije bilo na sceni da se ne govori. Oni su u toj situaciji ispali nešto slično kao davno ispričani vic.
'Night Work' to nažalost i plastično dokazuje. 'Sestre' su svoj treći (i vjerojatno odlučujući diskografski korak) učinile predvidljivim. Grupa je napustila poznati retro disco štih s kraja 70ih i pokušala se ukrcati u elektro pop struju 80ih, i to, ni manje ni više, u trenutku kad jenjava nostalgija za tim desetljećem prošlog stoljeća.
Dvanaest novih pjesama pri slušanju doslovce prolaze nezapaženo. Nakon osrednje uvodne 'Night Work' cijeli album je na silaznoj putanji. Niti jedan refren nema snagu da se zadrži u uhu, a riječ je čistokrvnoj pop glazbi unutar davno oprobane formule. I onda kad je nada doslovce izgubljena dolazi posljednja pjesma 'Invisible Light' koja potpuno preokreće situaciju. Ona je doslovce vanserijska i u stvari možda najbolja pjesmu koju je Scissor Sisters ikada napravio.
'Ivisible Light' je debelo je na tragu rada grupe Frankie Goes To Hollywood i nevjerojatno je koliko odskače od ostatka materijala i kao takva je podsjetnik koliko je šuplja minutaža ispred nje.
Najveća dilema u svemu je: je li jedna lasta ne čini proljeće, ili još uvijek ima nade za Jakea Shearsa i njegovo šareno društvo. Autor ovih redaka voli biti optimist. Tako da je šestica tu samo zbog pjesme 'Invisible Light'. Da nje nema, preko četvorke se ne bi moglo preći.
Macy Gray 'The Sellout' – Ocjena: 6/10
(Concord Records / Universal Music, 2010.)
Macy Gray postala dio one vrste popa koji je s takvom lakoćom nadišla prije nešto više od deset godina dubinom svojih tekstova, emotivnošću i hrabrošću. U jednu ruku bila je prethodnica pjevačicama poput Amy Winehouse. A o hitoidnom potencijalu da se i ne govori. Refren pjesme 'I Try' se mnogima i danas vrti u glavi na samu spomen riječi Macy Gray.
Peti studijski album američke soul dive, naziva 'The Sellout' u neku ruku je rasprodaja lika i djela Macy Gray. Pjevačica je sjela na (ne)sigurne tračnice predvidljivog i izraubanog pop mainstreama koji funkcionira po sistemu od svega pomalo, ne bi li i ćorava koka ubola neko zrno. U slučaju kad je riječ o pjevačici izvrsne interpretacije i prepoznatljivog vokala, još bi se i moglo povjerovati da takva taktika pali, da mnogi genijalni vokali prije nje nisu s tom vožnjom dospjeli na slijepi kolosijek.
Bilo je naznaka još na prethodnom albumu 'Big' da bi se tako nešto moglo dogoditi, no tada je možda bilo prerano za zaključke. 'The Sellout' to nažalost potvrđuje.
Uvodne 'The Sellout' i 'Lately' pitko i plesno otvaraju album, ali bez previše iznenađenja. Produkt suradnje s grupom Velvet Revolver je 'Kissed It' himnični boggie u stilu T-Rexa, ali opet nedovoljno uvjerljiv. Bolja kolaboracija ostvarena je s Romikom u 'Still Hurts' i riječ je o solidnoj R&B baladi.
Nakon nje atmosferu kvari 'Beauty In The World', akustična pjesma koja bi najbolje legla uz pucketanje logorske vatre, ali je isuviše banalna za Macy Gray, bar onu kakvu smo prije poznavali. 'Help Me' je ponovno još jedan ulazak u sjetno ozračje u kojem je Macy uvijek bila kao riba u vodi.
'Let You Win' samo postiže to da tek postignuta atmosfera počne blijedjeti, tako da 'That Man' na tragu ranog Motown zvuka dolazi prekasno. 'Stalker' bi se mogla pak proglasiti plagijatom Princeove pjesme 'Kiss'. Odron se nastavlja s 'Real Love' u kojoj je Macy ugostila Bobbyja Browna. Je li ona htjela pomoći bivšem suprugu Whitney Houston u ponovnoj afirmaciji, ili je htjela zeznuti samu sebe, teško je reći. Kao da su htjeli napraviti blagdanski duet podložan za neki 'svi su sretni i obitelj je na okupu' božićni film.
'On & On' opet donekle popravlja situaciju za završnu 'The Comeback' koja iako vuče u smjeru njenog najvećeg hita 'I Try', mu nije ni do koljena.
'The Sellout' je album bez niti vodilje s povremenim uzletima koji ne dosežu vrhunce. Da ga kojim slučajem nije otpjevala Macy Gray, teško da bi bio slušljiv. No Macy je dakazano dobra pjevačica, ali je uzalud na novom uratku tražiti nešto više.
Keane 'Night Train' – Ocjena: 10/10
(Island / Universal Music, 2010.)
O EP formatu je već teško govoriti kad su stasale generacije koje nikada u ruci nisu imale vinil. No dobro, najbolje ga je okarakterizirati kao nešto čemu po minutaži nedostaju dvije-tri pjesme da bi se radilo o albumu.
'Night Train' britanske grupe Keane nastao je na stari dobri način kako su nekada nastajala EP izdanja. Na turneji. Članovi grupe su se tijekom Perfect Symmetry svjetske turneje zaželjeli studijskog rada, jer inspiracija nije nešto što može čekati. Rezultat je naravno odličan, prije svega jer je grupa zasjala u novome svjetlu.
Riječ je o kolaboracijama s reperom K'Naanom i baile funk japanskom pjevačicom Tigarah. K'Naan je očigledno bio jaka inspiracija grupi kad su s njim snimljene dvije pjesme 'Stop For A Minute' i 'Loking Back'. O ovome mladom glazbenom geniju somalskih korijena je bilo riječi u jednoj recenziji prošli mjesec. Nedvojbeno je da je ovo njegova sezona, a već se pokazao kao odličan katalizator za dizanje suradnje na viši nivo, s kim god je radio.
Članovi grupe Keane su već prekaljeni glazbenici koji posjeduju posebno čulo za hit, pa ne čudi što je po izlasku 'Night Train' zasjeo na prvo mjesto britanske ljestvice albuma. Razlog tome je pjevna, jaka, ali nikako patetična himna 'Back In Time' koja otvara album. Naredna 'Stop For A Minute' je već sada planetarni hit, dok 'Clear Skies' na sebi svojstven način ukazuje na to kako bi danas zvučao U2 da kojim slučajem nije okoštao u svom oklopu rock dinosaura.
'Ishin Denshin (You've Got To Help Yourself)', je zanimljiv pop hibrid u kojem je Keane prigrlio nježni zvuk japanskog popa, dok je pjevaču Tomu Chaplinu društvo za pjevačkim mikrofonom Tigarah, koja svoju dionicu pjeva na japanskom.
'Your Love' pak Kenae predstavlja u do sada neoprobanom elektro pop svjetlu, u aranžmanima koji su primjereniji nekoj 1985. godini, no i to odijelo im jako dobro stoji.
'Looking Back' je još jedan dobar rez s K'Naanom do posljednje 'My Shadow', koja može konurirati za jednu od najljepših balada Keana, uz majstorsku Chaplinovu interpretaciju.
'Night Train' je kratko, ali slatko zadovoljstvo, koje najbolje dočarava mindset glazbenika kad je EP u pitanju. To je vrsta izdanja kad se neopterećeno ulazi u studio i radi iz gušta. Nešto sasvim drugačije od albuma.
Prijašnja recenzija: Nova domaća desetka - TBF 'Perpetuum Fritule'