Kesha 'Animal' – Ocjena: 7/10
(Sony Music / Menart, 2010.)
Uobičajena diskografska praksa jest da kad se pojavi pretendentica na mjesto pop dive da se paralelno uz nju pokuša lansirati i njen antipod. Ok, možda antipod i nije najbolji opis, ali recimo ako je pop diva djevojka koja radi sve ono o čemu druge djevojke maštaju, onda anti diva radi one stvari kojih se druge djevojke pomalo plaše.
Do sada se pokazalo da ovo pravilo vrijedi samo ako su u pitanju američke pop pjevačice bijele boje kože. U osamdesetima Madonna je bila 'materijalna djevojka', dok je Cindy Lauper išla korak dalje i priznala da se djevojke žele i 'zabaviti'. U devedesetima Britney Spears je samo uzdahnula da je 'to' učinila još jednom, dok se Christina Aguilera hrabro skinula i samo u gaćicama otplesala erotski ples u boksačkom ringu.
Nakon toga je došao red na Pink koja je osvojila žensku populaciju kombinacijom razmaženog tinejdžerskog i 'opakog' pankerskog ponašanja. Nakratko se činilo da će Katy Perry koja je 'poljubila drugu djevojku' biti zloćkica koja ide korak dalje, ali se ispuhala prije vremena zahvaljujući romansi s Russellom Brandom u kojoj se prilično ispuhala i njegova karizma vječito napaljenog ženskara i bonviviana.
Nastupila je era turbo-glamurozne Lady Gaga, i nedugo nakon toga pojavila se Kesha – prva white trash heroina. Koliko Gaga teži androginom Olimpu glamura, toliko se Kesha voli valjati u blatu, psovati, biti loše našminkana i vulgarna. Uglavnom upalilo je i jednoj i drugoj. Ono po čemu su identične jest želja za neumornim partijanjem.
No ipak Gaga je opterećena time da mora napravi show epskih proporcija i po mogućnosti opteretiti krov svake svjetske dvorane sa najmanje 70 tona opreme, pa je po pitanju prilagodljivosti diskotekama, prijemčivosti publici i mogućnosti funkcioniranja na puno opuštenijem nivou Kesha tu u većoj prednosti. Ako i propadne, pad neće biti u gabaritima jednako takvih epskih proporcija.
Što se glazbene slike tiče, Kesha je sklona (na prvu loptu) jeftinom elektronskom plesnom okruženju, no i tu je u stanju iznjedriti nekoliko solidnih brojeva koji će biti na repertoaru brojnih ljetnih diskoteka ove godine. 'Tok Tok', 'Your Love Is My Drug', 'Take It Off' i 'Kiss And Tell' samo su isturene prethodnice albuma koji zrači bezbrižnošću, prljavim mislima i radnjama.
No album 'Animal' nije ni bljutav, ni dosadan. Za to je najviše zaslužna sama Kesha koja se nametnula i karakterom i glasom i samim time popunila nišu za zločeste djevojke u ovom pomalo zrakopraznom vremenu i prostoru.
Album 'Animal' nudi dovoljnu dozu ritma i emocija za plesno ispuhivanje tinejdžerica kojima je preko glave depresivnog okruženja i koje su željne buđenja iskonskog životnog/životinjskog instinkta u sebi.
Ako ništa drugo zločeste cure obožavaju brzi uspjeh i još bržu lovu. Kesha je dokazala da to može. Za sada je to dovoljno.
Snoop Dogg 'Malice In Wonderland' – Ocjena: 7/10
(Priority Records / Dallas Records, 2009.)
Deseti album u karijeri Snoop Dogga najlošije je dobitirao na ljestvicama prodaje od svih prethodih. Razlog tomu leži u tome što je jedan od najboljih gangsta rap učenika Dr. Drea na nekoliko prethodnih albuma isporučio razvodnjenu mainstream hip hop priču zbog čega su slušatelji 'Malice In Wonderland' kaznili time što su ga izbjegli već prvog tjedna po objavljivanju.
U slučaju američke scene po pitanju prodaje u 99 posto slučajeva se po jutru poznaje dan, odnosno već se u prvom tjednu zna je li netko zasjeo na čelo scene, ili nije. Uglavnom 'Malice In Wonderland' se jedva ugurao među prvih deset po Billboardu. No sam album je prilično kvalitetniji od lošijih prethodnika, ali ni pozitivne kritike nisu previše pomogle da se bolje plasira.
Snoopov flow u minimal aranžmanima i dalje ga čine jednim od nezaobilaznih i na kilometar prepoznatljivih repera. Ali ovog puta opet nema poznate skandalozne pompe na koju nas je naučio da prati njegova izdanja. Kao trideset devetogodišnjak se prilično 'skulirao' i u ovom trenutku jedino na što se može osloniti je svoja glazba, pa se na 'Malice In Wonderland' može gledati kao na otvaranje novog poglavlja koje bi na duge staze trebalo uroditi plodom, jer Snoop je već legenda, samo treba još malo više ostarjeti, ista priča kao i s vinom.
Izbor gostujućih kolega mu je također solidan, kao što je i iskoristio i njihove dobre osobine. Tako se nije posramio južnjačkog koketiranja s dancehallom u 'Pronto' sa Soulja Boyem. Solidno je u retro gangsta priču u 'Gangsta Lub' ubacio ženske vokale The-Dreama i podsjetio na neka stara, za njega bolja, vremena. Gnjev Lil Jona izbija iz minimalističke '1800', s Jazmine Sullivan hrabro zagazi u r&b, a pružio je ruku i već zaboravljenom i osramoćenom 'piškim po tebi' R. Kellyju.
Finale je ostavio za druženje s Brandy i Pharellom i umiksavanjem zvuka beata u funk stil sedamdesetih, čime je dao za naslutiti kako je ipak Jay-Z taj koji određuje trendove u ovom trenutku.
Još da je samo malo ublažio s east-west coast prepucavanjem rezultat svega bi bio bolji, jer ta priča; je li bolja istočna, ili zapadna obala je odavno deplasirana.
Frenkie 'Protuotrov' – Ocjena: 8/10
(Menart, 2009.)
Koliko je Edo Maajka otvoreno i prijateljski pomagao svih ovih godina svom kolegi Frenkieju u etabliranju na sceni, toliko mu je učinio i medvjeđu uslugu, koje je na sreću ovaj kvalitetni bosanskohercegovački reper postao i sam svjestan. Rezultat svega bio je da je Adnan Hamidović Frenkie upro iz sve snage kako bi sebe u potpunosti izgradio kao čvrsti i prepoznatljivi marker na hip hop sceni ovih prostora.
Pokazalo se da je jedna od najtežih misija (koja još uvijek traje) njegove karijere neprestano dokazivanje da iako na pozornici on i Maajka djeluju složno kao prst i nokat, da svaki zasebno u osebujnosti svoje umjetničke osobnosti nudi drukčiju priču.
Frenkie je više agresivniji i fundamentalniji u svojim političkim stavovima. Na albumu 'Protuotrov' je poput bombe koja je stalno spremna za eksploziju, a nekoliko puta je tako snažno i precizno pogodio dobro detektiranu srž problema. Dovoljno je samo jednom preslušati pjesmu 'Nerko' koja plastično dočarava duševni sklop prevarenih ratnih veterana susjedne države, pa da odmah bude jasno zašto su prošli tjedan isti ti ljudi izašli demonstracije na ulice Sarajeva.
U 'Haj to!!' je pak upro prstom u vjerske institucije i njih prokazao kao glavne i odgovorne za mlitava, depresivna i 'baš me briga i ne želim ništa po tom poduzeti 'mentalna stanja ovdašnjih naroda.
Najvažniji element svega je što Frenkie ne stavlja sebe na nedodirljivi pijedestal onih koji s visoka vole obavljati veliku i malu nuždu po svemu i svakome. Sebe i svoj život je također 'iznio na pladnju'. On je zarobljenik svoje slobode u ovakvoj okolini, a uzvišenost i smisao svega pronašao je u ljubavi. 'Tebi' (u kojoj mu gostuje odlični sevdah pjevač Damir I.) je jedna od najljepših ljubavnih pjesama koje je jedan balkanski reper isporučio, dok je zaokruženi i dirljivi zaključak vlastitog lika i djela genijalno sročio uz zvuke hammonda u posljednjoj 'Ne žalim' u suradnji s Remi iz Elementala.
Frenkie je posebno dobar u kolaboracijama. S Edom je vraški ispekao zanat na bezbroj pozornica do sad i u krvi mu je osjećaj za mjeru i 'podjelu vokalnog posla' s drugim izvođačem kako bi ga istovremeno prezentirao u najboljem izdanju i naravno svom izričaju dao dodatnu dimenziju. Pored Remi i Damira I. uspješnu konstukciju složio je i s Edom Maajkom i njemačkim reperom koji se odaziva na ime Pal One, kao i s Kontrom i Kandžijom.
Manji nedostatak u cijeloj slici je prečesto forsiranje priče o FM Jamu. Obzirom da je to važan segment u Frenkiejevom životu, on ga ističe i kad treba i kad ne treba. To je jedina stvar u kojoj nema osjećaj za mjeru. No opet to je bio i ostao melting pot koji ga je oblikovao, pa mu se može progledati kroz prste.
Prijašnje recenzije: Nina Romić, Madonna i Weezer