Daft Punk 'Tron Legacy', Soundtrack – Ocjena: 6/10
(Walt Disney Records / Dallas Records, 2010.)
Može se reći da je prošle godine pokrenut novi filmski trend - sequeli holivudskih klasika. Važno je da su glavni glumci iz 'prvog dijela' još živi i da je budžet dovoljno visok kako bi pokrio eventualne nedostatke priče.Oliver Stone je tako snimio nastavak 'Wall Streeta', dok je redatelj Joseph Kosinski koji je kao klinac bio očaran filmom 'Tron' debitirao s nastavkom 'Tron Legacy' i time ostvario svoj dječački san.
Koliko to sve ima smisla ubrzo će pokazati vrijeme, iako su ljudi iz Disneya očarani uratkom Kosinskog da će ga najvjerojatnije angažirati i za nastavak 'Loganovog bijega' iz 1970. godine, za koji će po uzoru na Bridgesovu ulogu, angažirati šezdesetdevetogodišnjeg Michaela Yorka koji je 1970. bio mladić.
Obzirom da je ovdje riječ o glazbenoj recenziji, fokus će biti na soundtracku 'Tron Legacy', filma za koji je Kosinski angažirao Daft Punk i time vjerojatno ispunio još jedan san, onaj studentski. Francuski elektro duo bio je na razini zadatka po pitanju filma, ali su zato razočarali sve one koji su očekivali nešto odvažniji autorski pristup, ili bolje sročeno; novi album Daft Punka.
Guy-Manuel de Homem-Christo i Thomas Bangalter su svoj elektronski zvuk stopili s filmskom orkestracijom i taj hibrid drži vodu u prvoj polovini soundtracka. Napetost je dočarana potmulim zvukom, atmosfera je suspregnuta i sve je podređeno 'velikom prasku', koji je nakon što odsvira tri četvrtine albuma sve manje izvjestan, jer se ne događa.
Suspregnutost se nastavlja i klimaks izostaje čak i na posljednjem, dvadeset drugom po redu, instrumentalu 'Finale'. Monotoniju pojačava i činjenica što glavna melodijska tema nije dovoljno istaknuta, pa se stječe dojam kao i da ne postoji.
Autor ove recenzije nije pogledao film, pa je teško govoriti koliko se soundtrack uklapa u cjelokupnu sliku kad je stopljen s filmom, no samo audio konzumacija djela 'Tron Legacy' ne nudi preveliko uzbuđenje i ne može stajati rame uz rame s filmskom glazbom SF klasika poput 'Blade Runnera', 'Terminatora', 'Paklene naranče', 'Star Warsa' i pogotovo '2001. odiseje u svemiru'. Daft Punk je trebao pružiti puno više.
The Rolling Stones 'Ladies & Gentlemen' – Ocjena:10/10
(Eagle Rock / Menart, 2010.)
The Beatles '1962-1966' i '1967-1970' – Ocjena:10/10
(EMI / Dallas Records, 2010.)
Kad je riječ o diskografskom opusu The Beatlesa i periodu od 1969. do 1974. kad su u pitanju The Rolling Stonesi, onda je i onima manje manje upoznatima sa svijetom rocka i popularne glazbe općenito, jasno da se radi o nečemu najkvalitetnijem što je svijet moderne glazbe ikada iznjedrio.
Desetljeća koja su prošla od tada samo su to još više potvrdila, stoga je diskografska periodika objavljivanja svega od spomenutog uvijek dobrodošao podsjetnik za one starije i vrijedno štivo za mlađe glazbene konzumente.
Slučaj je htio da se negdje u isto vrijeme pojave remasterirani legendarni dvostruki kompilacijski albumi The Beatlesa '1962-1966' i '1967-1970', odnosno popularno zvani 'Crveni' i 'Plavi' albumi, te DVD izdanje legendarnog koncertnog filma The Rolling Stonesa 'Ladies & Gentlemen' snimljenog na turneji nakon 'Exile On Main Street' albuma 1972. godine.
Potonji film je išao u ograničenu kino distribuciju davne 1974. Malo njih ga je tada vidjelo, a potom je pao u zaborav. Film je kompletno restauriran i remasteriran, zajedno s do sada ne viđenim bonusima poput koncertne probe i koncertnog meddleya 'Shake Your Hips/Tumbling Dice/Bluesberry Jam'.
DVD objavljen na kraju prošle godine također je finalno poglavlje priče o albumu 'Exile On Main Street' koje je započeto dokumentarnim filmom Stephena Kijaka 'Stones In Exile' koji je bio objavljen ljetos na DVD-u i o kojem je bilo riječi u recenzijama na ovim stranicama.
'Ladies & Gentlemen' snimljen je na četiri koncertne večeri u Texasu 1972. godine i uistinu predstavlja jedan od najboljih koncertnih zapisa nastupa grupe na celuloidnoj vrpci. Nije tu riječ o specijalnim vizualnim efektima i revolucionarnom načinu snimanja, već o kamerom zabilježenoj energiji 'Kamenja' koje se masivno i moćno kotrljalo i u tom trenutku predstavljalo jedan od najboljih (ako ne i najbolji) rock bend na planeti.
Koncertni repertoar je bio sastavljen većinom od udarnih pjesama s albuma 'Let It Bleed', 'Sticky Fingers' i 'Exile On Main Street'. Čak je izostavljena i himna grupe 'Satisfaction' čije mjesto su na kraju zauzele 'Jumpin' Jack Flash' i 'Street Fighting Man', što dovoljno govori o beskompromisnom buntovničkom stavu unutar redova benda koji je tim činom tada doslovce sahranio svoju glazbenu fazu s početka i sredine šezdesetih.
Nastupi grupe su furiozni i potpuno ogoljeni od koncertne produkcije u obliku gigantskih pozornica, koje su u modu ušle u osamdesetima. Dapače pozornica je prilično mala u odnosu na veličinu dvorana u kojima je bila postavljana, glazbenici su bili zbijeni oko bubnjeva Charleja Watsa, a Mick Jagger je morao poprilično paziti da se ne razmaše previše kako se ne bi sudario s Richardsom, Wymanom ili Taylorom. No najvažnije od svega je da je ono što je izlazilo iz zvučnika bila čista magija. Dovoljna da svatko tko i nije Stonesofil, kad pogleda 'Ladies & Gentlemen' to lako postane.
Ako bi se ikada radila top lista najboljih 'Best of' albuma, 'Crveni' i 'Plavi' albumi The Beatlesa sigurno bi zasjeli na sam vrh. Jer, eto, pogodilo se tu više stvari: Radi se o karijeri najkvalitetnijih glazbenih stvaralaca unutar rocka koji su pored toga bezrezervno znali kad je kraj i kad biznis, slava, ljudski karakteri i zamor istih postaju teret stvaralaštvu.
Ako treba biti iskren do kraja, praksa je pokazala da je rijetko koji bend u stanju autorski biti jak duže od devet godina, a da se pri tome ne pretvori u vlastitu karikaturu. Kad se samo to uzme u obzir, karijera The Beatlesa je čista poezija. Zato je glazba Johna, Paula, Georgea i Ringa ostala glazbeni hram kojem se svi ostali glazbenici s razlogom klanjaju. Zato njihovi albumi nikada nisu bili na sniženju, a vjerojatni ni neće dokle god će se taj format nalaziti u slobodnoj prodaji.
Što se tiče 'Crvenog' i 'Plavog' kompilacijskog albuma, tu su se isto tako posložile 'kockice', jer se radi o dva tematski potpuno zasebna razdoblja, iako su neraskidivo vezani u jednu cjelinu. 'Crveni' album pokriva prvu polovicu karijere, odnosno od 1962. do 1966. godine i doba uzleta liverpulske četvorke koja je prerasla u pop fenomen. Bili su i tada buntovnici, ali su igrali strogo po pravilima glazbenog biznisa i da nisu na vrhuncu hrabro zakoračili u nepoznato i riskantno eksperimentalno područje glazbe vrlo brzo bi se pretvorili u britanski verziju Elvisa Presleya, odnosno stroj za novac koji se raspadao iznutra.
'Plavi' album je presjek te zrele faze u kojoj se javio stav, u kojoj je glazba morala postati nešto drugo, a ne samo sredstvo za drmanje kukovima. Ispalo je da je ta faza bila kamen temeljac za devedeset posto današnje glazbe, ako ne i devedeset devet, promatra li se britanska scena.
Remasterirana CD izdanja ne nude nešto više uzbuđenja od davno tiskanih vinila. Što je dobro, jer se nije ulazilo u prevelike frekvencijske zahvate originala. Jedini dodatni gušt se može pronaći u fotografijama bogato opremljenih knjižica. Čisto dovoljno za istinsku zadovoljštnu.
Prijašnje recenzije: Anđelo Jurkas i Velika četvorka thrash metala