Uspjeti znači stati. I u poslu i u životu. Slikovito rečeno, u takvim situacijama sjedneš, izuješ svoje cipele, ispružiš noge i istinski počinješ kušati neuspjeh. Producent Paul Bradley gost je ovogodišnjeg Pula Film Festivala na kojem je prikazan film 'Grad posljednjeg odredišta' redatelja Jamesa Ivoryja. Bradley je naslijedio Ismaila Merchanta na mjestu producentske tvrtke Merchant-Ivory, a kao izvršni producent radio je na svim najslavnijim filmovima Jamesa Ivoryja, uključujući nagrađivane filmove 'Soba s pogledom' i 'Na kraju dana'. U ekskluzivnom razgovoru priznao je da je očaran otkrivanjem hrvatske kinematografije, te zašto mu se sviđa Pula i naravno obrazložio zašto je nezavisna produkcija za njega sveto tlo filmske umjetnosti.
Je li ovo vaš prvi posjet Puli?
Paul Bradley: Da, poprvi put sam ovdje i moram priznati da sam uzbuđen zbog toga. 'Heat And Dust', je bio prvi film koji sam radio 1983. godine s Gretom Scacchi, ona je predivna filmašica i glumica također. Posjetila Pula Film Festival prije dvije-tri godine i to joj je bilo predivno iskustvo.
Kad je film 'Grad posljednjeg odredišta' redatelja Jamesa Ivoryja uvršten u festivalski program, upitao sa Gretu: Kako je bilo u Puli? Ona mi je nedvojbeno preporučila da svakako dođem. Kazala mi je: To je jedan od najgostoljubivijih festivala, a također je dobro i organiziran. Obzirom da smo prošli Cannes, Veneciju i mnoge druge značajne filmske festivale, vjerovao sam joj na riječ. I bila je u pravu. Ništa nije precijenila.
Kako bi mogli opisati Festival?
Paul Bradley: To je još uvijek festival koji je prijateljski raspoložen prema filmu i filmašima, ali je pored toga i smrtno ozbiljan kad su filmovi u pitanju, što je kompliment. Iako sam kratko ovdje primijetio sam da ljudi iz struke posjeduju znanje, entuzijazam i želju za stvaralaštvom. Čini mi se da je koncentracija zaljubljenika u film velika. To to relativno mali festival, jer pokriva mali dio regije. Nije kao Cannes orijentiran na zvučna imena, glamurozne zabave i ostali sporedni sadržaj, već je usmjeren na film. Moram priznati to je nešto na što nisam naviknut.
Biti producent znači biti fokusiran na poslovne sastanke, moraš razgovarati s financijašima… Mislim to isto radim i ovdje, ali to nije prevladavajući segment. Radost mi je biti u društvu kreativnih ljudi. Zbog toga sam i postao producent nezavisne produkcije. To mi je zanimljivije od zgrtanja novca kroz komercijalne filmove.
Na ovaj festival gledam kao na mjesto gdje se okupljaju nezavisni kreativci, bez obzira što ima predznak 'nacionalni', jer se takva vrsta filmova prikazuje na njemu. Umjetnički direktor posjeduje istančan ukus i koliko vidim pažljivo bira ostvarenja iz širokog spektra, kako nacionalnog, tako i internacionalnog. Mislim da je to stimulirajuće.
Jeste li gledali neki hrvatski film tijekom festivala?
Paul Bradley: Sramim se što o hrvatskom filmu znam jako malo. Svaku večer sam u Areni, a do sada sam ih pogledao pet ili šest i stekao sam utisak da mi se više sviđaju nego hrvatskoj publici (smijeh).
Kod nas to nije isključivo vezano uz film. Hrvati su skeptični i prema svojoj glazbi, književnosti, umjetnosti općenito.
Paul Bradley: To je onda slična situacija kao i u Engleskoj (smijeh). I u našem slučaju prorok nikad nije slavljen u vlastitoj zemlji. Sudeći po hrvatskim filmovima koje sam pogledao na Festivalu, vidim da su i žanrovski šaroliki. Imate trilere s dosta doze akcije i horora, socijalne i ljubavne drame, čak i znanstveno fantastični film, no primijetio sam da publika izrazito uživa u domaćim crno humornim komedijama kao što je 'Sedamdeset dva dana'. Meni kao strancu je to iznimno primamljivo da svaku večer u fantastičnom prostoru uživam u kinematografiji o kojoj toliko malo znam i da sam na kraju iznenađen radom vaših filmaša.
U vašem filmu 'Grad posljednjeg odredišta', koji je ove godine na Puli postoji jedan zanimljiv dijalog između Charlotte Gainsbourg i Laure Linney u kojem je riječ o uspjehu u životu, a zaključak je: nekad je iznimno važno pokušati nešto i pretrpjeti neuspjeh. Kako na to gledate u vašem producentskom radu, jer ipak je producent taj koji se brine o konstrukciji u koju je uključeno puno ljudi?
Paul Bradley: Uspjeti znači stati. I u poslu i u životu. Slikovito rečeno, u takvim situacijama sjedneš, izuješ svoje cipele, ispružiš noge i istinski počinješ kušati neuspjeh. Niti jedan film koji je do sada snimljen nije doživio apsolutni uspjeh.
Uvijek postoji skretanje od početne vizije, ali na sreću u puno boljem smjeru. To je poput živog organizma. Svi teže napraviti film koji će uvijek biti svjež i koji se stalno može ponovo gledati. To naravno u većini slučajeva nije tako, ali zato se stalno snimaju novi filmovi.
Što se tiče mog segmenta rada, ja se stalno trudim redatelju omogućiti što bolji alat kako bi on mogao ostvariti svoju viziju. Ta vizija uključuje i mene jer moramo biti bliski u tom kreativnom poslu. Nezavisni film je neprekidna borba, ali toga sam bio svjestan i kad sam ušao u to. No zbog toga nezavisni film smatram jako uzbudljivim i inovativnim. Za mene je to najbolji način stvaranja filma u današnjem svijetu. Tu svi počinjemo iz srca i vizije i nismo kruto vođeni od strane korporacijskih struktura, distributera, marketinga, upravnih odbora itd. Tu je riječ o osobnoj viziji i tu počinje velika umjetnost. Možda je moje mišljenje malo pretenciozno, ali ja mislim da je iznimno važno da je u umjetnosti u prvom planu pojedinac, a ne nekakva organizacija, ili institucija.
Je li nezavisni način rada zbog svoje kompleksnosti i naravno količine sredstava ograničava producenta, a samim time i redatelja? Jer koliko je prisutna sloboda u kreativnosti s jedne strane, toliko su teže mogućnosti za oblikovanje i ostvarenje iste.
Paul Bradley: Kad počinjete, nikad ne ulazite kao veliki, već kao mali igrač. Tako je bilo i s producentskom kućom Merchant-Ivory za koju radim. Nitko nije nezavisan, pa čak ni države, ali ono čemu teži nezavisna produkcija je želja ne biti kontroliran i dirigiran od strane komercijalne mašine. Mislim da je stalno ostvarivanje te ideje veliko postignuće.
Svetost je možda prejaka riječ za taj proces, ali svakako je važno biti u stanju zaštiti svoj proces umjetničkog stvaralaštva. Najvažnije je posljednji rez ostaviti redatelju. Važno je ne uključivati holivudske zvijezde u neodgovarajuće uloge samo zato jer to donosi novac, ili ne unositi preinake u scenarij, ili skraćivati film jer će distributerima biti lakše prodati ga itd.
To su načela kojih su se skoro pedeset godina pridržavali Ismail Merchant i James Ivory. Sretan sam što s njima radim toliko dugo i trudim se slijediti njihovu viziju. Na sreću na tom putu nismo sami. To je borba i teško je dobiti novac. No kad ga i uzmemo od nekoga, mi ne bježimo, već sjednemo i razumno raspodijelimo sredstva za film. Ljudi u poslu to znaju prepoznati, jer nezavisna produkcija nije samo trčanje za vremenom i novcem. Mi naš rad ne temeljimo na sistemu: uzmi bježi.
To znaju i holivudske zvijezde, stoga se često odazivaju na pozive nezavisnih filmaša, bez obzira na honorare, jer čini se da i oni svoj umjetnički rad najviše vole validirati kroz nezavisna ostvarenja. Evo i u filmu 'Grad posljednjeg odredišta' jednu od vodećih uloga tumači Anthony Hopkins.
Paul Bradley: Anthony Hopkins je prije svega veliki glumac, a tek onda holivudska zvijezda. Zato je holivudskim glumcima važna indie kinematografija, jer osjećaju da su pozvani zbog svojeg talenta, znanja i vještine, a ne zbog toga što su poznati.
Puno je velikih glumaca koji su istovremeno i velike zvijezde, ali puno je i velikih zvijezda koji nisu veliki glumci. Ako imate situaciju prvo navedenog, to je ujedno i razlog koji nas je privukao filmu u mladosti. Jer par glavnih glumaca je nešto što prvo vidiš i što te očara. Za ulogu redatelja, scenarija i kompleksnost snimanja se sazna kasnije, ako ste zaljubljenik.
No i danas su velike glumačke zvijezde zaslužne za to što ljudi hrle u kino. Oni su toga svjesni i nevjerojano je s koliko žara pristupaju ulogama u nezavisnim filmovima. Govorim o iskustvu na našem posljednjem filmu 'Grad posljednjeg odredišta'. Anthony Hopkins je istovremeno i uživao i bio predan radu u kreiranju svog lika. On je veliki glumac jer voli kreativnu slobodu i zato jer je u stanju za datu slobodu nagraditi i redatelja i sve nas nezaboravnom izvedbom. Takve stvari su najjače pogonsko gorivo za posao kojim se bavim.
>> Rade Šerbedžija: 'Ja sam navijao za Partizan, a Danilo za Hajduk'
>> 'Po mom profesoru ja sam jedini hrvatski glumac koji ne zna hrvatski'