Često smo pričali, a kada je želio nešto posebno dati do znanja, usporio je govor. Shvatiš u tim trenucima da je vrag odnio šalu.
Sjećam se da je 2007. vidio tutnjavu krize, ali i podsmijeh Sanadera i ekipe – od koje većina i dalje sjedi gdje je sjedila kada je tutnjava krenula – tvrdeći da guverner ne vidi dobro.
Guverner je tada baš kao i sada upozoravao da živimo na nerealnim osnovama. Da se država više zadužuje i tako uzima svježi kapital privatnom sektoru koji može otvarati radna mjesta.
Tadašnja ekipa, koja se nije promijenila, samo je odmahivala podacima. Sada smo došli u situaciju da se guverneru plješće i na spomen Grčke. Plješću li iz veselja, straha ili ipak samo odobravanja njegove politike i stila kojim već, eto, 10. godinu vodi središnju banku?
Guverner je opet bio brutalan. Ovo je godina preživljavanja. Moglo je biti i gore. Mogla je biti godina kolapsa. No je li to spas – da potonemo i krenemo ispočetka? Ne bih želio biti u situaciji kao Grčka. Ali ona iza sebe ima EU, a koga mi imamo. Sami sebe i Vladu koja još, barem za službene potrebe, vidi neko svjetlo u nekom tunelu tamo daleko.
Zašto je guverner bio tako brutalan. Pa zbog nas, ali i zbog sebe. On više nema prevelik manevarski prostor, bolje reći, više nema prostora da ikome pomaže. Sada mora čuvati samo tečaj kune. Je li to rješenje? Pa nije, ali što mu preostaje. Da otvori Pandorinu kutiju inflacije, devalvacije. Pa to bi tek bio potop u zemlji u kojoj svaka obitelj ima po nekoliko kredita.
Guverner možda šalje depresivne poruke kako bi naciju pripremio na crni scenarij i da sutra ne bi njemu kucali na vrata kao spasitelju, a on nema više niti jednog aduta kojim bi nas spasio. Ne želi očito ni on preko noći od osobe kojoj se vjeruje postati osoba koju se prezire jer ne pomaže.
Sada je sve na Vladi: neka prestanu trošiti ono što ne zarađuju. Nenormalno je ili samoubilački trošiti u državnoj administraciji nego u privatnom sektoru na plaće. Nerazumno je da u građevinarstvu, poljoprivredi i trgovini nestane 40 tisuća radnih mjesta u Kosoričinom mandatu, a u javnoj upravi samo 1500.
Nelogično je da sve kredite isisava država i državne tvrtke i tako privatni sektor ostave na milost i nemilost.
No to je Hrvatska, zemlja u kojoj se godinama troši ono čega nema. I treba li onda malo optimizma građanima? Ne, nikako. A zašto? Pa mi moramo pljusnuti i treba nas jako zaboljeti taj pad da nam više nikad ne padne na pamet živjeti od nečega što nismo zaradili.
Moramo prestati živjeti u iluziji da će nas netko spasiti. Da će ulazak u Uniju riješiti naše probleme. Grčki primjer pokazuje da to više nije tako. Dapače.
Ali kako ljudima reći da smo godinama pumpali u brodogradnju, a u petak se nitko neće javiti da kupi tu našu industriju koju se dizalo na razinu nacionalne tradicije. Gotovo nedodirljive dogme.
Danas radimo brodove koji su najskuplji i svaki od vas na godinu za brodogradnju daje po 1.500 kuna. A zašto? Da netko nekome ne da otkaz, a zaslužio je. Da se spasi nešto što se spasiti ne može.
Trebaju li nam poticaji u poljoprivredi, a uvozimo i bumbare za oprašivanje? Trebaju nam poticaji jer se tako kupuju, bolje reći čuvaju, stranački glasovi. I tako milijardu eura na godinu, a sve uvozimo.
Da ne pričam o turizmu. Ministar Bajs postao je heroj u zbrajanju gostiju, ali malo smo teže zbrojili koliko je jedan Čeh ostavio na Jadranu. Ili možda Talijan ili Mađar.
Nije problem u ministru, on je čak i simpatičan kad brani naš neobranjivi mentalitet. Ako netko na Jadranu želi živjeti od turizma, to znači život 25 sati na dan za turizam. A ne ujutro raditi u općini, a popodne rentati apartmane. I naravno, na plaći ste države, a na crno zaradite od turizima. I tko je tu lud?
I onda je cijeli problem u jednoj stražnjici. Da je samo to naš problem, bilo bi to pitanje estetike, no ovako je to problem nad kojim se može samo zaplakati.
>> Kako je Ivo Sanader završio u kućnom pritvoru
>> Lako je bilo riješiti se Biance, ali kako se riješiti Kalmete?
>> Jadranka, zašto si nervozna?
>> Prijevremeni izbori ili ne, pitanje je sad
>> Gore od vlasti koja ništa ne čini je muk oporbe
>> Naš Titanik je udario u santu, a orkestar i dalje svira