Bolje rečeno, kad je preuzela Banske dvore i HDZ, očito je shvatila da nema potporu kao prethodnik i željeznu šaku, pa je putem medija gradila svoj imidž lidera. Možda je za većinu HDZ-ovaca i građana ona sada uistinu lider HDZ-a i osoba koju slušaju u Vladi. Situacija je, čini se, bitno drugačija.
Naime, više izgleda kako u vrhu HDZ-a Jadranka Kosor slovi kao predsjedavajuća predsjedništva, a ne predsjednica. To je njezin problem, ali i naš. Nemam namjeru braniti je ili opravdavati, ali zbog takvog ponašanja mi smo taoci nečinjenja. Ona više mora koalirati s ministrima – članovima Predsjedništva stranke.
Zbog toga smo i taoci neprovođenja strateških reformi. Taoci smo nečinjena i time bržeg tonjenja.
A što je alternativa? SDP. No što se tamo događa? Ništa. Bolje rečeno, što predsjednik SDP-a i mogući premijer u slučaju pobjede te stranke radi? Ništa. Ako se i oglasi, onda to učini nakon svih. Prilično ziheraški, ponekad i kukavički. Zašto je tako. Pa zato što su prošla vremena kritiziranja, a još nisu došla vremena činjenja. A kako to lider oporbe može učiniti. Pa neka se malo vrati u 2007.
Stranku je tada zbog bolesti napustio Ivica Račan. Počesto je nepravedno optuživan da je bezličan i nekarizmatičan lider koji nikako ne može konkurirati tadašnjem premijeru Sanaderu. Sada kad Sanadera nema pokazalo se da se politika bez pokrića i dodvoravanja vrlo brzo može okrenuti i protiv onoga koga se smatralo majstorom manipulacije. Danas je najomraženiji političar. Bahatost i arogancija, ali i često vrijeđanje neistomišljenika, izgledaju mi kao prošlost. Građani takve političare, čini se, ne žele.
A što žele? Ne umišljam sebi da znam, ali mislim da svakako žele lidera koji je spreman govoriti i provoditi istinu, ne dodvoravati se, već biti i prosvjetitelj. Da, teška je to i odgovorna zadaća. Biti ponekad ispred vremena, možda i neshvaćen, ali takvi su moderni lideri. Komu se oni obraćaju? Pa svojim biračima u prvom redu, ali i svim građanima. Oni koji građanima ne povlađuju, već ih mijenjaju. Mijenjaju navike ovisnosti o životu na kredit, rentijerstvu umjesto proizvodnji, očekivanju da netko drugi riješi tvoje probleme, a ne ti sam.
Dojmljiva mi je bila jedina rečenica iz inauguracijskog govora predsjednika Josipovića. 'Vi ste gospodari ove zemlje.'
Gdje je tu Milanović pitate se. Pa nigdje. Zašto? Pa i vas bi zanimalo kako bi on riješio problem glomazne državne uprave, osim da konstatira kako je ona velika i troma. Ali kako bi smanjio broj nezaposlenih, bi li to značilo otkaze ili....
Svi znamo da nitko nikome ništa ne plaća, ali osim te konstatacije mene zanima i kako bi to riješio netko tko želi voditi Banske dvore. Kojim bi mjerama smanjio nelikvidnost države?
Hoćemo dalje. Koliko bi zemlja trebala imati općina, gradova i županija. I treba li svaka županija imati svoju bolnicu ili svaki veći grad svoj sud?
Sada se vraćamo na 2007. Tada je SDP iz oporbe nudio i predlagao, počeo je voditi igru. Sjećate li se poreza na kapitalnu dobit. Bila je to možda i pionirska ideja koja je u rukavicama govorila o blagom državnom protekcionizmu koji su prigrlile mnoge europske države. Nasuprot je bila liberalna politika HDZ-a koja nije marila za sutra. Tržište se trebalo po njima regulirati. A danas vidimo gdje smo.
SDP je tada politikom iz oporbe HDZ-u djelomično nametnuo kampanju, a svi su to smatrali velikim iskorakom. Bili su to zvjezdani trenuci koje su i građani prepoznali i od tada je SDP preskočio magičnu granicu od 30 posto potpore građana. Izbore nisu dobili, ali potporu nisu izgubili jer su građanima i godinu dana prije izbora iznijeli što bi i kako bi radili. Smatram to politički poštenim prema biračima i javnosti.
Baš kao što sada smatram i potrebnim i nužnim da netko tko bi želio biti premijer odgovori jasno i konkretno kako bi vodio zemlju. Da progovori čak i o nepopularnim mjerama koje bi proveo.
Bi li građani donirali one koji najavljuju štednju i odricanje? Zoran Milanović često u svojim govorima koristi fraze svjetskih lidera. Pa neka se koristi onom čuvenom 'krv, znoj i suze'. Zašto? Pa zato što je svatko spreman odreći se nečega ako vidi cilj. Ako zna kamo idemo i čega se sada potrebno odreći da bi nam sutra bilo bolje.
Naravno da nema istraživanja o tome kako bi građani podnijeli nepopularne mjere. Ali kao što trenutak čini nekoga velikim ili malim, tako trenutak nekoga može pretvoriti u lidera i državnika. Onog koji će izaći pred građane, ponuditi svoj program za izlazak iz krize, pa bio on i nepopularan, i kao takav tražiti glas.
Biste li glasali za političara koji nudi i odricanje? Vjerujem da biste, prije nego za nekakvog hvalisavca, poliglota i osobu koja se snalazi pred kamerama. Takvi političari otišli su u povijest. Je li Zoran Milanović izvukao neke pouke?
Gore od vlasti koja ništa ne čini je muk oporbe. Izbori se nažalost uvijek na ovim prostorima gube, a možda je vrijeme da se počnu dobivati i to na programima. Bez uljepšavanja i laganja. Iskrenost, pa makar brutalna i loša, mislim da bi se, više nego ikada, isplatila svima nama. Pa i Zoranu Milanoviću. Vrijeme nečinjenja i šutnje mora prestati.