Prvak je davno prije bio poznat, no čekao se konačni rasplet. Tko se domogao Europe, tko ispada, a tko ulazi u prvu HNL. No, ovo potonje nećemo znati još neko vrijeme.
U našem divnom i uređenom Nogometnom savezu, imaju isto tako divne i uređene propise tako da se ni tjedan dana nakon završetka sezone ne zna, hoćemo li imati Ligu od 16, 12 ili možda 10 klubova.
Zna se samo da su Međimurje i Varteks za sada ostali bez licence zbog dugovanja, koja su navodno u međuvremenu podmirili. I tako, dok se čeka odluka arbitražne komisije, o broju prvoligaša možemo samo nagađati, ali uopće ne treba sumnjati kako će si u HNS-u prilagoditi svaki propis kako bi Liga ispala baš po njihovom. Jer, jeste li ikada čuli da postoji ili još bolje da se primjenjuje 'pravilo o izuzeću pravila'?
Da, to recimo postoji u HNS-u i primijenjeno je kad se odlučilo izaći u susret lokalnom gazdi i šefu Istre 1961 koja je tako dobila licencu za igranje na Kantridi odnosno u drugoj županiji! Iz nekog razloga to isto pravilo nije primijenjeno kad je recimo bio u pitanju NK Solin.
No, to je samo jedna crtica u moru priča oko HNL-a. Na to se fino nadovezuje tužna slika praznih hrvatskih stadiona. Najtužnija slika koju sam ikada vidjela je definitivno ovogodišnja proslava maksimirskog naslova. Tu ću 'proslavu' nažalost zauvijek zapamtiti. Tu snimku trebalo bi puštati mladim nogometašima uz poruku: evo vidite što će vam se dogoditi ako ne budete dobri!
Cijeli sam tjedan gledala slike s proslava naslova prvaka u europskim Ligama. Veličanstvene proslave, vatrometi, zastave, konfeti, šampanjac, puni trgovi i naravno more zaluđenih navijača na krcatim stadionima. I onda u četvrtak dođem na Maksimir. Oplahnula me neugoda i nelagoda!
Prvo zbog onih velikih igrača iz 82, i onih iz 90- ih koji su se tamo okupili i odigrali utakmicu u sjećanje na 13.05. Mlinka, Zeko, Ištvanić, Cvitanović i svi ostali nisu zaslužili prazne tribine.
Unatoč godinama, kilogramima i maksimirskoj pustoši pokazali su zašto ljubitelji nogometa i dalje s poštovanjem pričaju o njihovom nogometu. Bilo mi je neugodno jer ni ovi 'današnji klinci', a ni taj nesretni Kruno Jurčić unatoč smiješnom nogometu koji su prikazivali veći dio sezone, isto tako nisu zaslužili pustoš na tribinama u trenutku kad slave naslov prvaka.
Bila je to najtužnija, najjadnija proslava naslova ikad. Nije bilo navijača, konfeta, vatrometa. Na tom otužnom skupu nikom nije bilo do slavlja. Reda radi podigli su pehar, malo si zapljeskali, slikanje i pogled u nebo, a s usana se moglo pročitati: Bože, hvala Ti što je gotovo. Može li se itko na kraju takve sezone i zahvaljivati na nečemu drugom? Teško.
>> Mediji su 'krivi' što ne lažu da se na Maksimiru igra zanimljiv nogomet
>> Nestali u 0,6 sekundi
>> Ni uz najbolju volju, o HNL-u se ne može napisati ništa pozitivno
>> Previše buke zbog dvije banane
>> Slučaj Maksimir: Nije stadion kriv za sve
>> Ljubo se nikada nije predao, ni odustao
>> Schumi se vratio: Hrabrost ili ludost?
>> Svi su ludi za hokejem
>> Jakov Fak, priča o uspjehu i teškim odlukama