Koristeći računalne simulacije dvije 'natjecateljske' populacije, evolucijski biolog Andre Martins s brazilskog Sveučilišta Sao Paolo, 'dokazao' je da je pod određenim uvjetima, naša smrtnost zapravo prednost. Naravno, njegovo testiranje se ne odnosi na pojedince, već cjelokupnu ljudsku rasu.
Ono što je Martinsovo istraživanje pokazalo, jest da je proces starenja kod smrtne rase prednost nad besmrtnom rasom. 'Kad god se dogodi promjena i mutacija, svaka nova generacija se malo bolje prilagođava novim uvjetima', tvrdi Martins. To ne bi bio slučaj kod besmrtne rase.
Kad bi čovjek zapravo bio besmrtan, kao rasu bi nas u budućnosti mogle istrijebiti druge vrste, koje imaju prednost starenja i umiranja. Inicijalni rezultati Martinsovih testova davali su prednost besmrtnoj rasi, no samo pod uvjetom da besmrtna rasa umire na način da biva ubijena, ili u fatalnim nesrećama.
Dodavanjem novih varijabli, poput mutacija i evolucije kroz reprodukcijski ciklus, smrtna rasa prelazi u prednost. 'Jasno je vidljivo da vrsta koja stari ima veću sposobnost prilagodbe, što je svojevrsna kompenzacija determinističkom efektu smrti', ističe Martins. Ipak, njegov model nije idealan, niti kompleksan poput stvarnog svijeta, jer promjene u računalnoj simulaciji su znatno brže od onih u stvarnom svijetu.
'U svijetu kojim vlada faktor slučajnosti i sreće, vrsta koja stari može imati prednost kojom kompenzira smrt od starenja, a dugoročno gledano, istrijebili bi vrste koje ne stare', zaključio je Martins.
