Mačak Oscar u svom domu i na svom radnom mjestu (Foto: AP)

No, dr. David Dosa, koji je prvi 2007. opisao Oscarove sposobnosti u članku objavljenom u New England Journal of Medicine, kaže da mu nikada nije bila namjera da Oscarov dolazak uz nečiju smrtnu postelju zvuči jezovito.

Nada se kako će njegova nova knjiga U viziti s Oscarom: Izuzetni dar izuzetnog mačka prikazati mačka u boljem svjetlu, ali i da će pomoći onima čiji su najmiliji neizlječivo bolesni.

'Nakon članka ljudi su stekli dojam da se Oscar pojavi uz vaš krevet i vi onda umrete, ali nitko nije razmišljao o članovima obitelji tih ljudi', kaže Dosa, izvanredni profesor medicine na Sveučilištu Brown.

'Želio sam napisati knjigu koja će se izdignuti iznad Oscarove 'čudnosti' i ispričati zašto je članovima obitelji i liječničkom osoblju važno da su s najmilijima u trenutku završetka njihovog života', rekao je.

'Glavni interes mi nije bio dublja analiza Oscarovih sposobnosti, nego sam mačka iskoristio kao sredstvo za govor o krajnjim stadijima bolesti, što i jest moj primarni znanstveni interes', objasnio je.

Dosa naglašava kako je priča o Oscaru fascinantna iz mnogo razloga.

Oscar je kao malo mače usvojen iz skloništa za životinje te je bio odgojen kao terapijski mačak u Staračkom domu i rehabilitacijskom centru Steere House u Providenceu, savezna država Rhode Island, u kojem brinu za osobe s teškom demencijom i drugim završnim fazama raznih bolesti.

Šesto čulo?
Kad je imao otprilike šest mjeseci osoblje je primijetilo da bi se sklupčao i spavao s pacijentima za koje više nije bilo nade.

Tako je do sada uspješno 'predvidio' 50-ak smrti.

Dosa je sjeća i jednog slučaja kada je osoblje bilo uvjereno u brzu smrt jednog pacijenta, ali Oscar je odbijao sjediti uz tu osobu. Umjesto nje, odabrao je drugog pacijenta iz druge sobe. Oscar je dokazao da ima pravo. Osoba uz koju je sjedio umrla je prva, na veliko iznenađenje osoblja.

Dosa kaže da nema znanstvenih teorija koje bi pomogle objasniti Oscarove sposobnosti, ali misli da bi to moglo imati veze s mačkovom reakcijom na feromone ili miris koji ljudi jednostavno ne raspoznaju.

Zahvaljujući Oscaru, kaže Dosa, povećao se interes onih koji žele svoje bližnje poslati u Steere House, a mnoge obitelji u osmrtnicama zahvaljuju mačku, koji je njihovim najmilijima pružio utjehu u zadnjim trenucima života.

No, dodaje kako sva ta pažnja nije nimalo utjecala na Oscara. Kaže da i dalje po čitave dane gleda kroz prozor, iako je u svojih pet godina postao mrvicu umilniji. 'Kad sam ga prvi put sreo, ugrizao me. No, kroz godine se naš odnos popravio', priznaje.

'Ne mislim da je Oscar jedinstven, ali živi u jedinstvenom okolišu. Životinje su izuzetne jer vide stvari koje mi ne vidimo, bez obzira radilo se o psu koji može nanjušiti rak ili ribi koja može predosjetiti potres. Životinje uvijek znaju ono što trebaju znati', zaključuje Dosa.