U Venezueli stanje nikad gore, narod umire od gladi: "Nema se što više čekati, samo smrt, budućnosti nema!"

Prosječna zarada na dan je oko kunu i 25 lipa, a za tjedan dana nemoguće je mogu kupiti ni karton jaja. Više od 90 posto djece teško je pothranjeno. Većina onih koja može, bježi iz zemlje pokušavajući spasiti živu glavu. Ovdje nema mjesta za raspravu, vlada kaos, a tenzije rastu. Stanovnici ne vjeruju da će se uskoro situacija promijeniti na bolje.

U Venezueli mlađi bježe preko granice, a stariji čekaju smrt 

Pročitajte i ovo kakva ljubav Što čini obitelj? Mama, tata, djeca... samo zajednička krv i geni? E, pa ne! donosi Provjereno Obitelj malenog Ante bori se s bešćutnim sustavom: "Dijete nema ruke, ali kažu da je to privremeno"

"U Venezueli nema budućnosti ako ne dođe pomoć u hrani i lijekovima. Mlađi bježe preko granice dok stariji čekaju da umru. Nema se što više čekati, samo smrt, budućnosti nema", kaže vođa favele Petare u Caracasu Enrice Cizneros.

Helikopter nadlijeće favelu Petare, sirotinjski dio grada, a milijun duša upravo tu pokušava preživjeti na sve moguće načine. Jedine želje koje ovi stanovnici imaju su hrana i mir.

"Nalazimo se između dvije opasnosti, umrijeti od gladi ili od državnih metaka. Ovdje vladaju delikventi, dozvolom Vlade. Tako nas kotroliraju. Raspolažu svim vrstama oružja i masovnim medijima. Ne smijemo prosvjedovati jer dolaze u kuće, odvode ljude koji onda nestanu", kaže Cizneros.

Policija je iza svakog ugla jer su pljačke i nasilje ovdje svakodnevica. Što zbog očajnih ljudi, što zbog naoružanih skupina i osvete vladajućih. Vođa favele i socijalna radnica America Rieta vode Zorana Marinovića kroz uske krivudave uličice da se domognu krova obližnje zgrade gdje vlada sigurnost. Na ulicama vreba opasnost. America Rieta upozorava na zločine koji se ovdje svakodnevno događaju.

"Danas su sve ove četvrti u velikoj krizi zbog nedostatka hrane, lijekova, sigurnosti. Nije samo problem što Vlada šalje specijalnu policiju, nego i delikvente koje su naoružali. Ako izađemo prosvjedovati, dođu nam u kuću ubiti nas ili našu djecu. Zbog toga većina mladih odlazi, da bi sačuvali vlastiti život", kaže Rieta.

Trenutna situacija je ovakva; zatvorene su trgovine, ljekarne i škole, a problem je i redukacija struje i vode.
Hiperinflacija i ekonomija su na koljenima. Prisutna je i politička kriza jer su tu prisutna dvojica predsjednica, svaki sa svojim pristašama. Unatoč svim tim nevoljama, stanovnici žele natrag svoj normalan život.

"Sad smo u Božjim rukama i molimo za humanitarnu pomoć. Kako ste primijetili djeca vade hranu iz smeća kako bi preživjeli. Vidim to svaki dan jer radim s njima", kaže Rieta.

Narod umire od gladi, čekaju humanitarnu pomoć

Vođa favele Enrice Cizneros upozorava da narod umire od gladi, više ne mogu izdržati.
"Ne znamo više što učiniti jer narod umire od gladi, nedostaju namirnice, a 90 posto djece trpi tešku pothranjenost. Želimo da svijet vidi kroz što prolazimo. Ne zanima nas politika ni Madura ni Guaidoa. Narod čeka humanitarnu pomoć otkud bilo, pa i iz aviona, ali neka dođe, jer ne možemo više izdržati", kaže Cizneros.

Fotoreporter Zoran Marinović i sam je iz prve ruke shvatio kakvo nezadovoljstvo tamo vlada. On je upozorio na probleme s kojima se susreću stanovnici.

"Problemi u ovom stanju su i dva predsjednika, Maduro kojeg svojom prisutnošću podupire Rusija i Kina te Guaido koji ima podršku EU i SAD-a. Iako se na početku činilo da bi voljom i nezadovoljstvom predsjednik Maduro mogao biti svrgnut s vlasti to se nije desilo jer je izostala reakcija vojske koja je ujedno ključ u cijelom ovom problemu. Predugo ovo traje. Obični ljudi polako gube strpljenje i svi više-manje očekuju stranu vojnu intervenciju. Koja bi, bez sumnje, zemlju dovela u stanje potpunog kolapsa s vrlo predvidljivim posljedicama", upozorava Marinović.

Zoran Marinović avionom slijeće na otok Margaritu, 40 kilometara od obale. Nekad su ga zvali biserom Kariba, a danas su pješčane plaže i hoteli gotovo prazni. Karipski raj polako se pretvara u pakao. Turizma od kojeg je stanovništvo živjelo više gotovo i nema. Jedini, kakav-takav izvor hrane dolazi od ribara. Na obali krpaju mreže i nadaju se boljim danima. Otočani dijele sudbinu sunarodnjaka s kopna. Ipak, gladni i bolesni - ovdje nisu zaboravljeni. Zahvaljujući, među ostalim, i Hrvatima.

Jedna od njih je i sestra Ljilja Lončar, misionarka udruge Zdenac.

"Danas imamo jedan dan kada će 60 starih i bolesnih ljudi primiti pomoć materijalnu u hrani, pregled liječnice i lijekove će isto primiti", kaže sestra Lončar.

Ona je na otok došla prije 5 godina, dok je kriza još bila u povojima. Volonteri udruge Zdenac ovdje su u službi najugroženijih i to upravo starih, djece, bolesnih. Tko ne može do njihovog centra doći osobno, odlaze do njega automobilom. Gorivo je bar u ovoj zemlji jedino čega ima u izobilju, a cijena je doslovno simbolična.

"Pita me dva bolivara, ja ću mu dat 100, kao jednu pomoć ispomoć. Ali uopće, dva bolivara košta gorivo... nekih 14 litara", kaže sestra Lončar.

Nadodaje i da je iznos toliko nizak da se u kunama uopće ne može preračunati.

Hrvati tamo jedva preživljavaju

Marinović je posjetio i Berislava Brozovića, pripadnika male hrvatske zajednice na otoku.
Sad bolesnom, bez novca. Hacienda u kojoj živi ne znači više ništa jer zidovi ga ne mogu nahraniti.
Ovisi o pomoći i dobroti časne Ljilje.

"Šta ste se popeli na stol, a? Šta se događa?", upitala je sestra Lončar Berislava. On joj odgovara da je jako loše.

"Jako sam loše. Jako loše. Jako sam loše. Trebam ići u bolnicu. Neka me barem ostave dva, tri dana. Ali bolnica košta puno novca. Ja nemam novce za to. Ne znam što da napravim. Nemam novce, nemam za ići tamo", žali se Berislav.

U bolnici nema lijekova, doktori rade u teškim uvjetima. Žena iz udruge pojašnjava kakvo stanje vlada u bolnici

"Nema. U bolnici nema lijekova, nema nijedne gaze, nema injekcije, nema ništa. Doktor nema ni rukavice. Treba da kupi da bi mogao pregledat pacijente. U takvoj situaciji je sad bolnica, međutim uvijek se nađe način, netko kupi. Netko donira, doktori daju sve od sebe da se pacijentu pomogne", kaže ona.

Berislavova obitelj nekad je imala tvornicu. Danas nema ništa. Ostao je sam, tek ga povremeno obiđe sin. No, teško je za prepričati žar u njegovim očima kada se spomene Zagreb gdje je njegov najdraži klub. 

"Dinamo je divno. Ja lajk it lot dinamo, dinamo pravi šampion za mene. Ima jedna butika, tamo jedan gospon veli Zagreb je pravi šampion, lijepa muzika i puno sam puta išao na Dinamov stadion, kad sam prije dva i pol mjeseca sa mamom i tatom skoro svaki vikeen išao vidjeti dinamo", kaže Berislav.

Zahvaljujući dobrim ljudima, dobit će pomoć. Sestra Ljilja i društvo vraćaju se u centar gdje stotine drugih čekaju isto.

"Dosta su otvoreni, komunikativni i žele razgovarati. Ono što je jako bitno je da svima treba pomoć. Gladni su, to je žalosno. Na to ne smijemo ostati indiferentni, nego trebamo učiniti nešto da pomognemo tim ljudima i ovoj djeci", kaže volonterka Nives Muše.

Udrugu Zdenac financiraju donatori iz Hrvatske. Mjesečna plaća od 30 kuna u Venezueli može nahraniti mnoge. Lijekove često donose u vrećama, iz drugih zemalja.

"Ovdje osobe umiru na vratima bolnice zbog nedostatka bilo kojeg lijeka. Ako ga sami ne pronađu i ne donesu, umiru. Bolnica ga nema", kaže liječnica Marinela Leal.

Tko nema rodbinu u drugoj zemlji da mu šalje pomoć, ne piše mu se dobro. Hranu, kad je ima, rijetko tko može priuštiti u dovoljnoj količini. Zbog toga, prepušteni su snalaziti se i dolaziti u ovakve centre, kako im bar djeca ne bi bila gladna.

"Situacija u naselju je jako teška. Teško dolazimo do hrane. Često mi majke moramo ostaviti djecu i idemo čistiti školjke. Dnevna zarada nije dovoljna ni za kilogram brašna. Naporno radimo i vaša pomoć nam je više nego potrebna. Na dan zaradimo 1500 bolivara (1,25 kn). Tjednom zaradom ne možemo kupiti ni karton jaja", kaže majka tri djevojčice Rozmery Figeroa.

"U ovom naselju gdje je ekstremno siromaštvo, voda dolazi svaka tri tjedna. Često nemamo novca za hranu koja je skupa", kaže učiteljica Maria Tores.

Kao da sve to nije dovoljno grozno - i ovdje se moraju čuvati od pljačkaša, nasilnika, očajnika koji otimaju što se još da oteti. No  djeca na ulici, sada sita i nahranjena, ne daju da im se otme i dio djetinjstva, pa bezbrižno trče za loptom.

"I dok je život običnih ljudi sve teži i teži, redukcije struje i vode svakodnevica, nema lijekova, prosječna plaća je 6 dolara, uvijek postoji način da dobrota pronađe svoj put. Ova mala hrvatska zajednica na otoku Margarita, potpomognuta ljudima iz Hrvatske, najbolji je primjer. Ovo je ona lijepa priča potrebna svima nama", poručuje za kraj Zoran Marinović.

Nažalost, u Venezueli je sve više ružnih priča nego ovakvih, lijepih. Sve te ružne priče, u bilo kojoj zemlji, izgledaju slično. U borbi između dviju politika, dviju ideologija, dviju velikih sila, najveću žrtvu i teret u pravilu nose oni - najslabiji.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr