Počinju važni pregovori, a svi se pitaju samo jedno

Svi se pitaju samo jedno - kolike su šanse da njihov razgovor da ikakve rezultate...

Ovaj tjedan počinju sirijski pregovori o miru. Za isti stol u Ženevi sjest će predstavnici Vlade Bašara al-Asada i oporbe. Međutim, Patrick Cockburn izvjetitelj Independenta s Bliskog istoka koji tamošnju situaciju prati još od 1979., kaže da još neko vrijeme neće biti puno razloga za vjerovanje u uspješni ishod pregovora.

Pročitajte i ovo Politička trgovina Svi pokušavaju do 76 ruku: "Taj jedan mandat što su dobili od nas je najviše što smo im mogli dati" Potvrdio je Nezavisni Željko Lacković: Bit će dio pregovaračkog tima DP-a, ali jedno ne želi otkriti

Nije vjerojatno da će doći do dogovora dviju strane koje se ne podnose te su provele pet godina u žestokom ratnom obračunu, u bilo kojem drugom smislu osim zemljopisnom na način da zadrže teritorij koji trenutačno imaju i brane ga svojim oružanim snagama, smatra Cockburn koji nije optimističan uzimajući u obzir da nekoliko najjačih skupina koje se bore u Siriji, neće prisustvovati pregovorima.

Ni ISIS, ni al-Nusra nisu pozvane za pregovarački stol, niti je bilo izvjesno da bi uopće došli u slučaju da su i pozvani. Osim toga, još se uvijek vode rasprave o tome tko je zapravo terorist u Siriji, dok Saudijska Arabija istjerava Vojsku Islama koja kontrolira pobunjenička utočišta na istočnoj strani Damaska i dok Turska inzistira na isključenju sirijskih Kurda, najuspješnijih američkih saveznika u borbi protiv ISIS-a.

Problem u okončanju rata u Siriji i Iraku jest da postoji više igrača koji su prejaki da bi ih se izgubilo, ali su preslabi da bi pobijedili, drži Cockurn.

Cilj: Izbacivanje Asada s vlasti

Zemlje i pokreti kao što su Iran i Hezbolah vide se kao borci za samopostojanje, u ratu za koji si ne mogu priuštiti da ga izgube. Drugi, poput Saudijske Arabije i Turske uložili su previše kredibiliteta u borbu za Siriju da bi priznali da neće postići svoj cilj izbacivanja predsjednika Bašara al-Asada.

Ratovi ponekad završavaju iscrpljivanjem prije nego dogovorom, i to bi moglo biti najbolje što se može očekivati za Siriju. Događali bi se povremeni lokalni prekidi vatre kao i njih 600-injak tijekom 15-godišnjeg građanskog rata u Libanonu.

Ovdje je poteškoća u tome što pokreti slični kultu, kao što su ISIS i al-Nusra, postoje kako bi se borili za vjeru, boreći se protiv onoga što vide kao demonske neprijatelje. Oni nisu poput libanonskih 'ratnih lordova' koji su povremeno imali zajednički interes da zaustave ubijanje.

I dok ne vidimo mnogo toga pozitivnog što bi moglo proizaći iz pregovora u Ženevi, politički je u regiji nešto više sklonosti prema miru nego je to bilo prije. Intervencija ruske vojske koja je počela prije četiri mjeseca znači da Asad neće izgubiti, iako nije baš vjerojatno da će premoćno pobijediti. On ostaje na vlasti, ali samo zbog velike podrške koju ima u Iranu, Rusiji te Hezbolahu. No, čak i uz njihovu pomoć njegova vojska nije uspjela vratiti gradove koje je izgubio prošle godine, kao što su Palmira i Idlib.

ISIS izmučen

Predsjednik Asad sada više nego ikada ovisi o vanjskim saveznicima koji ne žele biti vječno vezani u sirijskom građanskom ratu.

Pobjednici i gubitnici počinju biti vidljivi u Siriji, iako to ne mogu vidjeti svi uključeni. ISIS izgleda iznimno izmučeno, zbog brojnih neprijatelja koje podupiru američke i ruske snage, iako nije još ni blizu porazu.

SAD govori o gubicima ISIS-a u iračkom gradu Ramadiju, ali iračke posebne vojne snage koje su preuzele taj uništeni grad broje svega 500 vojnika. Irački Kurdi Pešmerge koji su ISIS-u oteli Sinjar nisu dobili plaću već pet mjeseci, jer je regija Kurdistan bankrotirala.

Sirijskoj vojsci nedostaje ljudstva i iscrpljena je od petogodišnjeg rata. Sirijski Kurdi su uspješni, ali i oni su nervozni pred turskom intervencijom.

Opasno je opisivati bilo koju pojedinu fazu dugoročnog civilnog rata i reći da je odlučujuća, ali nadolazeći mjeseci mogli bi biti upravo to.

Veliki uspjeh male skupine

SAD i njegovi saveznici u Siriji, prvenstveno 25.000 boraca PKK-a, te sunitski saveznici, željni su prekinuti još jedinu preostalu vezu ISIS-a s vanjskim svijetom - Tursku. Nisu daleko od toga da to i postignu.

Arapske jedinice Sirijskih demokratskih snaga, kišobran organizacije kojom dominira YPG, zarobili su branu Tishrin na Eufratu u blizini Alepa 23. prosinca i blizu su uporištu ISIS-a u Manbiju.

Vijesti o tome da pokret za kojeg su samo rijetki čuli, prijeti opskurnom gradu u Siriji nikada neće 'zapaliti svijet'. Ali važan je zbog tri razloga:

1. ISIS je sada gotovo zapečaćen sa svojim samoproglašenim kalifatom.

2. Sirijski Kurdi koriste to što je njihov surogat, SDF, prešao na zapadnu stranu Eufrata unatoč turskim prijetnjama da to nikada neće dopustiti bez vojnog odgovora.

3. Napad SDF-a podržan je zračnim napadima i američke i ruske vojske.

'Rusi sada ondje izvode većinu svojih zračnih napada', rekao je predstavnik sirijskih Kurda. Drugim riječima, SAD i Rusija se u ovom dijelu Sirije ponašaju kao da imaju de facto vojni savez.

Veći bi gubitnik mogla biti Turska, za koju se činilo da je u čvrstom položaju da proširi svoj utjecaj diljem Bliskog istoka 2011.

Njezina slika kao ekonomsko prosperitetne, demokratske ali islamske države bila je privlačna mnogim arapskim prosvjednicima koji su željeli svrgnuti s vlasti diktatorskog vladara. Ali turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, ubrzo je jasno dao do znanja da podržava svjetovne sunitske Arape u preuzimanju antišijitskog, antikurdskog i anitsvjetovnog i odlučila se opirati.

Bliskoistočna snaga

Isprva je podržavala Muslimansko bratstvo, Turska je tolerirala ili pomogla ISIS-u, al-Nusri i ekstremnim džihadističkim skupinama. Bile su to porazne kalkulacije i za Siriju i za Tursku. Iako je predsjednik Erdogan imao neootomanske snove o tome da će Tursku ponovno pretvoriti u Bliskoistočnu snagu, postigao je suprotno.

Kako on odgovara na ovaj neuspjeh trebalo bi postati jasno u nadolazećim mjesecima dok SAD i Rusija pokušavaju, na različite načine zatvoriti granicu između sjeverne Sirije i Turske.

Kritičari Turske kažu da je njezina željela bila upasti u Siriju prošle godine, ali su se u tome suzdržali stariji turski vojni generali. Potpuni vojni angažman Turske danas bi bio teži zbog ruske vojne intervencije i rušenja ruskog bombardera 24. studenog. Sada ulaženje Turske na sirijski teritorij ne bi odobrio SAD, a otpor bi pružili i Rusi.

Rat u Siriji i Iraku daleko je od završetka, ali dok god se pojavljuje sve više pobjednika i gubitnika, šanse za prekid vatre i potpunog mira postajat će sve izvedivije.

Asadova Vlada i opozicija možda se neće moći dogovoriti u Ženevi, ali vanjske snage koje ih podržavaju postaju sve gorljivije u tome da se konflikt završi, zaključuje Cockburn.