S 200 km/h jurimo prema zidu a nitko nije rekao da stanemo!

I dalje imamo kolektivne ugovore kojima je istekao rok, a radnici ostvaruju svoja prava. Od božićnice pa do regresa, otpremnina i cipelarina. I dalje je, čini se, sve isto. Imamo ugovor iz 2000. koji je istekao 2004., a sindikati ne idu u pregovore. To je sve Hrvatska 2010., ali smo u recesiji i novaca više nema! Postoji milijun i pol zaposlenih koji bi to sve trebali financirati, no u privatnom sektoru radi njih 1.150.000 ljudi od kojih samo njih 20 posto ima kolektivne ugovore. Ugovori se potpisuju jedne do dvije godine, a manja su im prava.

Pročitajte i ovo Kritike ne prestaju Magla oko reforme s plaćama: "Premijer bi dobio koeficijent 5, a mi obični učitelji 1,9. Pitam se gdje je pravičnost?" Veće plaće? Više od dva desetljeća rada Olji i nije donijelo bogzna što: "Ne omogućavaju mi da bez razmišljanja sebi priuštim neka sitna zadovoljstva"

>> Dogovor: Sindikati se odrekli božićnica, regres ostaje

U državi radi 250.000 ljudi, to je cijela državna administracija, a tamo je 100 posto ljudi pod kolektivnim ugovorima. Ugovori ovdje traju neograničeno, neki i po deset godina, a veća su prava radnika.

Što se tiče javnih poduzeća polovica njih se sanira od strane države dok polovica dobiva državne subvencije. Tamo radi 100.000 ljudi i radnici su također pod 100-postotnom zaštitom kolektivnih ugovora. Rok trajanja prava iz kolektivnih ugovora je također neograničen i prava su znatno veća nego u privatnom sektoru.

Imamo radnike prve i druge kategorije i za to su svi krivi. Vlada jer to sve tolerira, radnici u privatnom sektoru koji se nisu organizirali, a sindikatima je bilo važno samo zbrinuti zaposlene u državnim institucijama jer tamo se nalazi novac i uvijek je lakše zaplašiti nekog ministra i tu smo gdje smo!

Ovakvo financiranje više nije izdrživo!

Najveći problem je u činjenici da Hrvatska ovo više neće moći financirati. Imamo činjenicu da je u privatnom sektoru 80 tisuća radnika u prošlih godinu dana izgubilo posao. U to vrijeme u državnom sektoru nije bilo otkaza nego su se ljudi čak i zapošljavali, a javna poduzeća tek pripremaju planove otpuštanja od pet posto.

Hrvatska je podijeljena između privatnog sektora, države i javnih poduzeća a mi smo došli do najvažnijeg pitanja: tko će sve to financirati? Može li 1.150.000 radnika privatnog sektora financirati 250.00 državnih zaposlenika, 1.100.000 umirovljenika i 290.000 nezaposlenih? U ovom trenutku je više onih koje financiraju radnici privatnog sektora. Bojimo se da to više nije izdrživo i da sa 200 km/h jurimo prema zidu a da još nitko nije rekao da stanemo.