53 godine prošlo je od kada je krenuo graditi, iako su mu se svi rugali, ali je posve sam ustrajao u svome naumu i izgradio katedralu! Snimke iz okolice Madrida izazivaju čuđenje i divljenje, a inspirativna priča nosi poruku da gotovo ništa nije nemoguće.
Ovaj 91-godišnjak svima nam može poslužiti kao primjer ustrajnosti i predanja. Sam, vlastitim naporima, sredstvima i snagom krenuo je graditi. Nakon 53 godine živi svoju vjeru. Svaki dan, izuzev nedjelje, Justo Gallego Martinez ustaje u 6 sati i nastavlja s radom.
Don Justo, kako ga zovu od milja, kaže da se umara, ali da to nije razlog da odustane. 8000 četvornih metara, tone i tone betona, cigle koje prkose gravitaciji, kupola visine nevjerojatnih 40 metara. Sve to plod je rada njegovih ruku. Bez ikakvog stručnog znanja i s tek nekoliko razreda osnovne škole. Bez arhitektonskog plana, bez stručnosti, samo snagom volje i onom koja dolazi odozgo, kaže Justo.
Justova priča...
„Ludo volim Krista. Sve moje je za Krista. Imam imovinu, imam vrline… I zemljoradnik sam! Ne razumijem ljude. Imam sposobnosti koje mi je Bog dao. Rođen sam s njima, nisam ih naučio.“
Naviknuo je on sve ove godine da ga nazivaju i luđakom. Ali kaže da nije lud, nikako! Samo ne voli kada ga ljudi previše zapitkuju o njegovom radu. Ljudi naravno, žele znati što se dogodilo, ali on kaže: „Nije dobro laiku reći što se događa u samostanu!“
Ono što se zaista dogodilo i što ga je potaknulo na ovu inspirativnu žrtvu, nikome nije rekao. „Šutnja je vrlina“, govori Justo. To što se nije zaredio samo je još više učvrstilo njegovu vjeru. „Nije bilo kajanja ni problema zbog povratka među ljude jer Krist je u meni. Otići ću kamo god treba i svjedočit ću u ime Krista: u svijetu, u samostanu, u selu, u gradu. Svejedno gdje!“
Justo je prodao svo obiteljsko naslijeđe i uložio u gradnju katedrale. Dok su jedni u njemu vidjeli čudaka, Angel je vidio inspiraciju i 22 godine tu je uz njega. „Izreka kaže: tko se skloni ispod dobra stabla, bit će pod dobrom hladovinom. Isto tako je i u ovom slučaju. Ako se družim s nekim razbojnikom, postat ću kao on. Ali ako se družiš s nekim koga slušaš i gledaš što radi, nešto će se i za tebe uloviti. Ne u potpunosti, ali nešto će se i za tebe uloviti“, rekao je Angel Lopez Sanchez
Crvena kapica koja grije glavu i plavi mantil njegova je radna odora. Iako Justa i njegovu katedralu madridske vlasti ne diraju, teško da će njegov projekt ikada dobiti građevinsku dozvolu. Ipak, ulici u kojoj se nalazi dali su ime Antonia Gaudija, arhitekta poznatog po katedrali u Barceloni koja se gradi već mnogo godina.
Justo je zahvalan što se njegov rad ne ometa. „Dali su mi sve ovo. Ne želim ništa kupovati. Daruju mi. Ne želim ništa na ovome svijetu. Kao Djevica Marija! Nije htjela ni odjeću koju je nosila. Otišla je u nebo. Gospodin ju je uzeo sebi.“
Prijatelj Angel za njega kaže: „Justo je lud, rekao sam ti. Lud je od ljubavi prema Kristu, prema Djevici Mariji. U njemu su od djetinjstva. Živi u celibatu, ništa ne želi. Živi u najvećoj neimaštini. Tebi par cipela traje mjesec dana, njemu traju šest mjeseci. Jer ako mu se nešto podere, on to zašije žicom, uzicom, kartonom… Bilo čime! I ide dalje.“
Posla oko katedrale ima još puno, a vremena je malo. Barem za njega kaže. S devedeset i jednom na leđima, ne žali ni za čim. Pa ni za tim što nikada neće vidjeti dovršenu katedralu. „Ne, ne, ne. Zadovoljan sam, već bih htio umrijeti. Život mi je dosadan.“
Ipak, dok je tu on će nastaviti s gradnjom. Nije ga briga ni ako mu se rugaju. „Polazim od Kristove ljubavi. Ako mi se smiju, neka se smiju. Sve činim iz vjere i baš me briga ako mi se smiju!“
U Mejoradu del Campo, maleno mjesto u okolici Madrida, ljudi dolaze upravo radi nje. Hector studira arhitekturu i na predavanjima je nedavno slušao o katedrali don Justa.
„To je ludo, nešto posebno i izvanredno. Ne mogu vjerovati. Za mene kao arhitekta to je posebno neobično", u čudu će Hektor.
Mnoštvo posjetitelja dolazi kako bi upilo nadahnuće i dobilo snagu. Kako bi podigli svoju vjeru. „Da, uz vjeru, kako kažemo na francuskom, možete pomicati planine", tvrdi posjetitelj Filip.
Justo samo želi da njegovo tijelo vječni mir pronađe u temeljima katedrale
Te planine davno je pomaknuo Justo, kada mu je život dodijelio karte kojima se nije nadao. Vjera ga je odvela među svećenike trapiste. Želio se zarediti, ali nakon sedam godina u samostanu dobio je tuberkulozu. Kako se bolest ne bi proširila među redovnicima, morao je napustiti samostan i vratiti se kući.
Iako Angel kaže da u ovoj gradnji nema šefova i da je jedini Šef onaj na nebu, u ideji, ipak je Justo šef. Šef bez nacrta, bez plana. Gradi na podu. „Napravim blokove, izmjerim i podijelim. I napravim u omjerima. Sve je u dobrom omjeru i zato se ljudima to sviđa.“ Ono što se njemu ne sviđa su oštri rubovi, zato ih u katedrali gotovo i nema. Zaobljene su čak i stepenice, a najdraži detalj Justi su rodina gnijezda na tornjevima katedrale.
Većina toga nastala je od recikliranog materijala. Tornjevi koji se dižu do visine od 40 metara sazidani su od odbačene opeke. Za betonske stupove kalup su bile stare bačve, a umjesto skupocjenih vitraja, sunce se u katedralu probija kroz prozore napravljene od usitnjenog i lijepljenoga stakla pivskih boca.
Ono što Justo želi jest da njegovo tijelo svoj vječni mir pronađe duboko u temeljima katedrale. Duša će ionako k Bogu. Nakon čovjekove smrti, taština je nepotrebna. Justo ni za života nije htio ništa, tako će ostati i nakon smrti. „Ako živiš onako kako Bog nalaže, ne treba ti ništa. Želim samo u zemlju, neću raskoš.“
„Kada izabereš Krista i priđeš mu u dobroj namjeri i budeš dobrostiv, On će te spasiti. Neće biti lako, ali bit ćeš radostan jer ćeš imati neku dobru odliku. Ali ljudi su u magli! Slijepac ne može voditi drugoga slijepca.“
Onaj koji vjeruje može pomicati planine, činiti nevjerojatne stvari. Čudesne i inspirativne kao što je ova priča, don Justa!
