Ovaj tjedan u redakciju nam se javila čitateljica ogorčena svojim nedavnim iskustvom na internoj klinici zagrebačkog Veterinarskog fakulteta. Njenoj kujici Gwen prije tri mjeseca dijagnosticirana je epilepsija zbog čega se ambulantno liječila upravo na Veterini. No stvari su se zakomplicirale krajem prošlog tjedna kada je Gwen pretrpjela seriju teških epileptičnih napada, njih čak 30 u periodu od 10 sati.
Pročitajte i ovo
Njena vlasnica (podaci poznati redakciji) već je otprije upoznata s procedurom pri epileptičnim napadima kod pasa administrirala joj je prvu pomoć prema prethodnim uputama liječnika, no budući da se stanje nije smirivalo pokušala je telefonski doći do nekog liječnika na Veterini ne bi li je uputili što dalje činiti.
'Pas je doživljavao teške napade zbog čega nisam bila u mogućnosti transportirati je sama. Živim 40 minuta vožnje od Veterine. Da sam stavila psa u automobil i da je doživjela napad prilikom vožnje riskirala bih prometnu nesreću. Zato sam pokušala doći do savjeta telefonskim putem i to na Veterini na kojoj sam već ostavila oko 6.000 kuna za liječenje psa', rekla nam je Gwenina vlasnica.
Satima je pokušavala doći do nekoga u internoj klinici, telefon je neumorno zvonio, no slušalicu nitko nije dizao. Kao konačno rješenje, psa je ostavila na čuvanje teško bolesnoj baki, a u Veterinu se uputila sama u potrazi za savjetom liječnika koji su već upoznati sa slučajem.
'Odlučila sam osobno otići u kliniku jer sam mislila da se nitko ne javlja zbog eventualnih hitnih slučajeva, brojnih pacijenata ili nečeg trećeg. No, po dolasku tamo, i dalje zivkajući ih na telefon, vidjela sam da je čekaonica prazna, a da dežurna doktorica stoji sa strane, razgovara s kolegom i u ruci drži telefon koji neprestano zvoni. No ona ne reagira. Pitala sam je zašto ne diže slušalicu. Sve što mi je rekla bilo je - a to vi zovete?', ispričala nam je ogorčena vlasnica malene Gwen.
Nakon kraćeg razgovora dežurna liječnica nazvala je liječnicu zaduženu za njen slučaj (podaci poznati redakciji). 'Nazvala ju je, objasnila što se događa, na ta je druga liječnica rekla da ona nikada prije nije pregledala mog psa. Što nikako nije istina jer je Gwen njen pacijent i htjela sam dobiti savjet liječnika upućenog u slučaj ', dodaje vlasnica koja je nakon toga psa odvela na lokalnu veterinarsku postaju, kojoj je u međuvremenu počelo radno vrijeme, gdje su joj intravenozno dali hitnu terapiju.
Drugu stranu priče potražili smo kod predstojnice klinike dr. Vesne Matijatko. 'Svjesna sam da nas se vrlo teško može dobiti na telefon. Naime, mi nemamo na Klinici osobu kojoj bi posao bio javljati se na telefone, a nemamo niti jednog zaposlenog tehničara na Klinici za unutarnje bolesti, što bi bila paralela medicinskim sestrama u humanoj medicini, koji bi možda mogli taj problem umanjiti', odgovorila nam je dr. Matijatko.
Na desku Klinike za male životinje, kaže nam dr. Matijatko, postoji telefon, međutim, ljudi koji rade u ambulantama paralelno cijelo to vrijeme imaju nastavu i sa studentima zbog čega se ne mogu javljati na telefone. Mislim da se doista od ljudi ne može tražiti da se za vrijeme nastave i obrade pacijenata javljaju na telefone, jer bi to izazvalo niz prigovora od strane vlasnika pacijenata koji su u postupku na Klinici kao i studenata na vježbama', smatra dr. Matijatko.
Što se pak tiče konkretnog slučaja, doktorica kaže kako ne smiju telefonski savjetovati što učiniti sa psom koji ima rojeve epileptičnih napada, naime oni se zaustavljaju narkoticima do kojih se ne može doći i smiju se upotrebljavati samo unutar Klinike na hospitaliziranim životinjama. Naime, bez pregleda i procjene neurološkog statusa i vitalnih parametara pacijenta, ne smije se odlučiti koje sredstvo niti u kojoj dozi primijeniti, jer to može završiti fatalno', dodaje Matijatko.
Naša čitateljica kako zna da joj nitko ne može napamet propisati lijekove za psa koji doživljava opetovane napade no našla se u takvoj situaciji da psa nije mogla sama prevesti te je zato telefonski u panici pokušala doći do savjeta liječnika upoznatog sa slučajem.
Pas je nakon pružanja hitne pomoći u lokalnoj veterinarskoj postaji prevezen u privatnu kliniku gdje je zadržan dok se stanje nije smirilo. Ipak, ostaje pitanje - kako je moguće da u instituciji koja je primarna u liječenju životinja na području grada Zagreba i okolice nije zaposlena osoba koja će biti u mogućnosti dizati telefonsku slušalicu za slučajeve poput ovih?
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
