Opasne igre s interneta su ravne samoubojstvu

Prošlotjedna priča o 13-godišnjaku iz Splita upravo je tako završila. Velikom brzinom spuštao se niz opasnu strminu, izgubio je ravnotežu i pao. Njegovo je stanje još uvijek kritično, a ta priča, nažalost, nije jedina. Smatraju da im raste popularnost, ali o posljedicama ne razmišljaju. 'Kamen ovakve veličine me pogodio, probio je prednje staklo na lokomotivi i pogodio mene ravno u oko, gdje mi je na licu mjesta, na lokomotivi iscurila šarenica, slomljene su mi kosti lica ispod oka i arkada', priča za Provjereno Darko Plajt strojovođa u HŽ-u.

Pročitajte i ovo donosi provjereno Apsurd hrvatskog zdravstva: Zbog dijagnoze ne može iz kuće bez aparata za kisik, a iz HZZO-a su je već dvaput odbili Provjereno Prozor dnevnog boravka Zoranov je jedini prozor u svijet: Nakon devet godina netko ga se napokon sjetio

Darko je 20 godina vozio vlak. Mislio je da će 8. rujna 2006. biti još jedan normalan radni dan na pruzi u Istri. Vlak je išao brzinom od 80 kilometara na sat. Nadomak odredišta, Pule, iznenada, petorica maloljetnika, bez ikakvog razloga, obasipaju njegovu lokomotivu kamenjem. Na stradalo oko Darko vidi samo obrise. Petorica maloljetnika koji su kamenovali vlak su procesuirani. Prošle godine, za njih četvoricu određene su odgojne mjere, dok je protiv petog postupak obustavljen. Darko zna da su oni jedni od rijetkih, koji su shvatili posljedice svoje opasne igre. Nedugo nakon nesreće sreo ih je na jednoj od sudskih rasprava. 'Nakon rasprave su mi se svi ispričali', kaže Plajt.

50 kamenovanja vlakova na godinu

U godini je prosječno 50 slučajeva kamenovanja vlakova. Maloljetni počinitelji rijetko se uhvate, a svaki strojovođa ima priča sličnu Darkovoj. Snimaka opasnih igara oko tračnica na internetu je iz dana u dan sve više. Hrvatski tinejdžeri često ih kopiraju i ne shvaćaju opasnost pretrčavanja i naguravanja na pruzi. 'Gledajte nema ni jedne ture naše da mi doživimo određene stresne situacije, u nekoliko navrata se dešavalo da nailaskom na stajalište, djeca se onako poguravaju, ja se skamenim kad to vidim, jer to je djelić sekunde, nek ga gurne, nek mu popusti, nek mu pukne jakna, dijete je na kolosijeku više tu, nema, nema popravnog, to je gotovo', ističe strojovođa Nenad Lešković.

Posljedice zastrašujuće nove dječje igre šokirale su javnost u kolovozu 2008. godine. 'Penju se dakle do krova da bi bio što bliže da mu se kosa digne prema električnom vodu, ne dolazi do kontakta nego dolazi do preskakanja električnoga luka', pojašnjava Zvonimir Vrtar, specijalist dječje kirurgije. Tako se 14-godišnji Antonio nepromišljeno popeo na jedan od vagona, koji su stajali na kolosijeku kraj zagrebačkog Črnomerca. Znak za opasnost od visokog napona nije vidio, ili za njega nije mario. Kroz njegovo je tijelo u sekundi prošlo 25 tisuća volti. Od jačine udara dječak se doslovno zapalilo. 'U trenutku tog zvuka ja se okrenem, a on svijetlio je kao sijalica, mislim grozno nešto', izjavio je tada Zlatko Gluhak, očevidac Antonijeve nesreće.

Skakanje na krov autobusa

Unatoč teškim opeklinama po cijelom tijelu liječnici su mu uspjeli spasiti život 'Prilikom pada sa vagona nastaje i višestruko ozljeđivanje, i unutarnjih organa, i kostoloma, i ozljeda mozga', priča kirurg Vrtar. Gotovo na isti način, još je jednog dječaka udarila struja na pruzi u Ogulinu Obojica su se nakon dugotrajnog liječenja i brojnih operacija oporavila.

Skakanje s krova autobusne postaje na krov autobusa, pa vožnja do sljedeće česta je pojava, a vozači su nemoćni. Vratolomija oko splitskih autobusa ima još. 'Znaju otvorit vrata sa nekim polugama drvenim', priča Marijan Keran, vozač autobusa i dodaje kako to dječaci rade u vožnji. Iako nam od zagrebačkih srednjoškolaca nitko nije htio pričati o svome sudjelovanju u nekoj od opasnih igara, priznaju, pokušaja ponavljanja akcije s interneta često se nagledaju. 'Pa gledamo ali to većinom svi rade samo da bi stekli neku slavu među prijateljima, da bi bili poznatiji u školi, netko napravi neki video, vide izvana si i onda idu svi to kopirati, tako da to je bezveze', rekao nam je srednjoškolac Dominik.

Policija zadnja u lancu

Roditelji se često pojavljuju tek nakon nesreće, a upravo bi oni trebali biti prvi koji će objasniti svome djetetu opasnost. Policija se isto pojavi tek nakon stradavanja. 'Policija je zadnja u tom lancu, tu je obitelj tu je škola koja bi trebala pokušati prevenirati takva ponašanja, ali eto ako dođe do toga da se policija mora uključiti, mi ćemo se sigurno uključiti. Sami, policija, moramo bit iskreni i realni, sami ne možemo to u potpunosti spriječi, ali u suradnji sigurno da puno možemo napraviti', smatra Danko Salopek iz Odjela za maloljetničku delikvenciju pri MUP-u. Mentalitet grupe dobro je poznat pedagoginji Ružici Kramer, koja više od 30 godina pokušava usmjeravati djecu na pravi put.

'U određenoj dobi djeca vole nekako se pokazati u društvu i još je najgore, ako ih potaknu drugi, koji se to usude, onda ispadne joj pa kakav si ti, nisi valjda takva kukavica i onda dijete krene', pojašnjava pedagoginja Ružica. Jerko Marić danas se sa svojim bendom bori protiv nasilja među maloljetnicima. Nada se da će svojim autoritetom doprijeti do mladih. Priznaje, i sam je u djetinjstvu, još od vrtića s prijateljima gledao na opasne igre kao na zabavu. 'Pošto smo mrzili spavati u vrtićima, onako, popodne to nam je išlo užasno na živce i onda su jednom oprali te spužve na kojima smo spavali i ostavili ih preko noći da se suše, mi smo skupili te spužve sve na hrpu i zapalili ih i to je bio toliki dim crni dim od tih spužvi cijeli Zagreb je vidio, kao da je negdje bomba grunula', priča Jerko.

Bez roditeljskog nadzora

Danas zna da ih je samo čudo sačuvalo od opeklina, lomova, udaraca. 'Između dva vagona znači na spojnicama smo stajali i vozili se od stanice do stanice i danas kad se tog sjetim pa to je, ono, ravno samoubojstvu', prisjeća se Jerko. Nemaju roditeljski nadzor, a niti ideje što se događa kad takozvana igra ne završi kako su oni to zamislili. 'Užasno je važna suradnja s roditeljima, mislim da suradnja s roditeljima je velika velika stvar i malo je djece danas koje doma dočeka mama s toplom hranom s čistom kućom, smirena s kojom može porazgovarati, većina djece ne vidi roditelje do navečer i naravno da su okrenuti televiziji i društvu, koje ih često puta povede negdje, gdje ne bi trebalo', ističe pedagoginja Ružica Kramer.

Sve što imaju je želja za dokazivanjem. Imala su je i djeca kojoj je zauvijek ostao podsjetnik, ozljede mozga, slomljene kosti, opečeno tijelo, a četvorica zbog kojih je Darko izgubio oko imat će i pismeni podsjetnik, sudske kazne. Zbog težine ozljeda Darku je oduzet san. Morao je prestati voziti vlakove. Ostao je zaposlen kao skladištar u HŽ-u. Kako odmalena odgajati sina ili kćer tako da nauči kakve su moguće posljedice za njih ili sve oko njih, jedno je od najtežih roditeljskih pitanja.