'Nikakva EU, niti bilo koja administrativna sila neće napuniti novčanik, niti će ti napraviti život ljepšim...'

I tako smo ušli u Europsku uniju. Famozna ponoć transformacije me zatekla na radnom mjestu, usred gomile stranaca, i nešto malo mojih sunarodnjaka. Kada su se kazaljke poklopile na dvanaest sati, skutrio sam se u uglu, i mislio si – Boga ti, pa što će se sada dogoditi? Kakav ću to čarobni skok napraviti, od ubave balkanske spodobe, do rasnog Europejca. Kada su se kazaljke poklopile na dvanaest sati, opipao sam predio ispod vrata, da mi nije slučajno izrasla leptir mašna, otrčao sam u wc i pogledao se u ogledalo, da nisam možda uvatio aristokratsko držanje i kakve manire. Ali ništa se nije dogodilo, kakav sam, takav sam, sve je po starom.

Pročitajte i ovo Analiza europskih zemalja Amerikanci napravili veliko istraživanje: Evo što su utvrdili o Hrvatskoj Budućnost pred vratima Hrvatska je ušla u najužu jezgru jednog od najjačih globalnih sustava: Iduća godina mogla bi biti presudna

>> OSTVARENJE SNA: Hrvatska postala članica Europske unije!

Sve je ostalo isto.

Kada razmišljam o Europskoj uniji, sjetim se svog starog, koji je živio u kraljevini SHS, u NDH, u Jugoslaviji, u Hrvatskoj i sada, u EU, a da nije maknuo iz Zagreba.

Sve te administrativne promjene u njegovom životu, nisu ga posebno takle, jer je vrtio svoj film, sredinom šezdesetih osnovao svoju ljevaonicu, pa je svakog jutra, bez iznimke, čitavog života ustajao ravno u pet ujutro i vozio prema Žitnjaku, da bi se u pogonu pojavio prije radnika, i time dao dobar primjer. Što se mene tiče, to je prilično europsko ponašanje, i to desetljećima prije nego li nam je Europa, eto, i službeno ušla u domove.

Administrativne promjene ga nisu takle, osim tog legendarnog siječnja 1992., kada nas je svijet priznao. Nisam bio doma, ali mi je stara pričala da je stari odnekud izvadio pušku, stao nasred terase i valjda pet minuta, pola sata, čitavu vječnost mitraljirao u noć iznad Zagreba. Netipično za njega, jer moj stari je, inače, potpuno smiren lik koji nikada ne pokazuje emocije, jedan od onih posljednjih primjera gospode stare škole.

Ušli smo u EU, promijenile su se neke administrativne regule, ali sve je, zapravo, ostalo isto. Glave su ostale iste.

Prije deset godina bio sam gorljivi zagovornik ulaska u Uniju. Bio sam to i prije godinu dana. Mislio sam da je to dobro, i da će se stvari popraviti nabolje.

Ali kako se bližila ta famozna ponoć transformacije, više u ništa nisam bio siguran. Kada su se kazaljke poklopile na dvanaest sati, i dalje sam mislio da je to dobro, bio sam čak i ponosan kada sam na live streamu dnevnik.hr-a uhvatio dio ceremonije trgova moje dobre, male Hrvatske. Bio sam ponosan, čak stavio i pekmezasti, domoljubni status na facebook, ali ipak, osjećao sam se kao da sam konačno stigao na dugo očekivani tulum, za kojeg sam mislio da će biti sjajan, ali on nije bio takav.

Nije bio loš, nije bio dobar, ali to, jednostavno, nije bilo – TO.

Srećom, uhvatio sam nešto sijedih iznad ušiju, skupilo se tu godinica i kilometara, pa sam negdje oko jutra konačno shvatio da je sve, zapravo, isto, da je glava - glava, da su radne navike – radne navike, da gospodsko ponašanje imaš ili nemaš, da te niti nebesa neće iz ubavog balkanca transformirati u europejca, ako to nemaš negdje u sebi. I da ti nikakva EU, niti bilo koja administrativna sila neće napuniti novčanik, niti će ti napraviti život ljepšim, osim ako sam ne zasučeš rukave, primiš se posla i posložiš stvari, i to sada, odmah, jer život je samo jedan, i brzo prođe.

Moj stari je to znao. Zato je čitavog života ustajao u pet ujutro i vozio na Žitnjak.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook