Točno petnaest sati prije negoli će avion Malasya Airlinesa prhnuti krilima, pa odlepršati u možda najveću misteriju u povijesti komercijalnog zrakoplovstva, stajao sam na istom tom aerodromu, i čekao avion iste te kompanije da me odbaci u suprotnom smjeru (sada ispada da je i smjer, zapravo, bio isti).
Pročitajte i ovo
Mogao sam pretjerati na kakvom šanku, prespavati let, uzjahati čeličnu spravu petnaest sati kasnije, pa bih sada, tamo negdje duboko dolje, razgledavao podmorje i radio na nacrtima nastavka Moby Dicka.
Ali nisam, eto me, živ sam i kucam ove retke.
Sve se to skupa pretvorilo u veliku medijsku trakavicu, na užas rodbine i prijatelja. Naime, velika je misterija, kako nešto dugačko stotinu metara i teško na desetke tona, može samo tako nestati, kako može samo tako iščeznuti s radara.
Ima neki vrag u nama koji nas tjera sa se hvalimo
Normalan se svijet tome čudi, ali u mojoj dobroj, maloj Hrvatskoj, nema prevelikog čuđenja.
Jer da se mi krenemo čuditi, pa kuda bismo stigli?
Kod nas su nestale tvornice, iščezle s radara, nema ih više, popapala maca. Jedna tvornica? Ma kakvi, nestalo ih je na stotine, a sve su bile, ali da ga jebeš, malo veće od malezijskog aviona.
Rodbina je bila užasnuta i tužna, ali tvornice su nestale s radara.
Puf… nema ih više.
Što je najveća zajebancija, nitko nije niti tražio crne kutije. Ili su ih možda i tražili, pronašli, pa ih sa smiješkom pohranili na skrovita i sigurna mjesta.
Kod nas su nestale milijarde i milijarde iz državnog proračuna, na raznim farbanjima tunela, na fimi pimi medijama, na plaćanjima za nepostojeće pjevanje… i ljudi, nemojmo se zavaravati, to je ono što znamo u proteklih nekoliko godina, kada nam se pravosuđe donekle uljudilo. Što je sve nestalo u devedesetima, to ne zna niti dragi bog.
Moderni pristup - volim te do zadnje kune - nije se pokazao uspješnim
Kod nas su nestale sve ljestvice vrijednosti, pristojno ponašanje, nestale su navike da pametni i sposobni idu gore, na vrh, a bedasti i lijeni zaostanu na dnu društvenog poretka. To je isto nestalo.
Nije veliko kao avion, ali svejedno boli.
Kod nas su nestale kino dvorane, kulturni domovi, alternativni festivali, nestali su klubovi s dobrom svirkom, pobjegli pred tsunamijem narodnjaka. Sve je to nestalo, iščezlo, otišlo na kvasinu.
I zato, dragi moji malezijci, pronađite više taj avion, jer zaista mi je žao pratiti kako se obitelji tih nesretnika pate.
Ali nemojte se čuditi, i nemojte se zgražati nad činjenicom kako to stvari samo tako mogu nestati, tako ekspresno iščeznuti s radara.
Dođite kod nas u Hrvatsku, mi ćemo vam lijepo objasniti.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
