Kod nas se sve fino vidi, čim sjedneš na kavu, hopala, odmah na stol, pored šalice, izbaciš i ključeve od auta, ključeve od stana, kutiju uvoznih cigareta, pozlaćeni upaljač i barem dva mobitela. To je obavezni arsenal, nema majci, svejedno ako je to ključ od podstanarskog stana, ako je auto, zapravo, bratov, ako niti na jednom od dva mobitela nema zdravog bona za uspostavu poziva… svejedno, mora se sve vidjeti.
Pročitajte i ovo
U Americi, na primjer, sve je čisto i transparentno. Kirurzi i odvjetnici voze skupe, europske automobile i žive u otmjenim predgrađima. Šljakeri voze dvadeset godina stare krševe, ili se voze lokalnim prijevozom. Po tipu automobila parkiranog ispred nečije kuće točno možeš odrediti čime se vlasnik bavi, koliko zarađuje, kolika mu polica zdravstvenog osiguranja i gdje ljetuje. Sve je jasno kao dan.
Kod nas mutno, da ne može biti mutnije.
Ne kažem da smo mi neka rasipnička nacija. Mi štedimo i obzirni smo prema kućnom budžetu, mi pazimo na sitnice. Šampon okrećemo naopačke, tako da iskoristimo svaku kapljicu. Tubu paste za zube rolamo poput sarme, da se slučajno jedan miligram ne bi zagubio u odvodnim cijevima. Rublje peremo navečer, struja je jeftinija. Pazimo mi na sve te sitnice. Štedimo, pritišćemo. I onda – tras!
Sedam dana skijanja u Austriji na sto osamdeset i pet rata otplate.
Novi automobil na sedam godina otplate, s time da svaka rata iznosi skoro koliko i mjesečna plaća.
Kod nas Hrvata je normalno da školski domar vozi skupog terenca, ili je normalno da radnička djeca kupuju krpice u finim buticima. Bez obzira što batina ima dva kraja, i što takve eskapade kasape kućni budžet do nemilosti. O svađama tko će platiti rundu u lokalnoj birtijetini ne treba niti pričati. Pa nismo, buraz, Švabe, pa da svatko plaća svoju rundu!
Pa onda fotografije na Facebooku, vidi nas, tu smo na Trafalgaru, mali Jan jaše lava, a vidi ovo, tu smo na koridi u Andaluziji, ima se, može se, ribice lože se.
Sve se mora vidjeti, sve mora biti jasno kao dan.
Posebna je priča muški dio pučanstva i ona stara hrvatska istina – ako nisi pričao, to je kao da se i nisi seksao. Sve se mora prijaviti frendovima uz pivo, kada se stvari jesu, i kada se, zapravo, nisu dogodile.
Ima neki vrag u nama koji nas tjera sa se hvalimo, da se dokazujemo, da se sami sebi, pa onda i međusobno, pa onda i čitavom svijetu prikazujemo boljima i važnijima nego što to zapravo jesmo. Poput malene djece kojima su zli roditelji kroz čitavo odrastanje nabijali osjećaj manje vrijednosti, pa sada, ovako odrasli, čitavom svijetu vrištimo kako smo divni, kako putujemo, skijamo, jašemo lavove na Trafalgaru, skijamo u Austriji, imamo dva mobitela, smijemo se bikovim jajima na koridi.
Jedini je problem u tome što će nam, kad-tad, sve to skupa doći na naplatu.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
