I danas otvaram prozore jer osjetim nepodnošljiv smrad latrine u Auschwitzu

Kad je počeo Drugi svjetski rat, Branko Lustig je bio dječačić s jedva navršenih sedam godina. Dvanaestogodišnjem Lustigu igru na osječkim ulicama zamijenila je borba za goli život u zloglasnim nacističkim logorima, najprije Auschwitzu, a potom i Bergen-Belsenu u kojem je ostao do oslobođenja. 

Pročitajte i ovo NAKON IZGLASAVANJA SKUPŠTINE Bandić o sporazumu s Esih: "Jesam li ja bedast ili vi mene zafrkavate? Nemam veze s tim" Bandićevi mandati U ZG skupštinu ulaze poznata glazbenica, bivše ministrice, proslavljeni filmski producent...

U logorima smrti nestali su brojni članovi njegove obitelji, ali su on i njegova majka su preživjeli. Mnogo godina kasnije Lustig je producirao film Stevena Spielberga Schindlerova lista u koji je ugrađeno i nekoliko njegovih svjedočanstava. Za svoj rad na tom filmu nagrađen je Oscarom, jednim od dva koje je dobio u svojoj karijeri. 

Prije nekoliko godina Lustig se vratio u Zagreb gdje i danas živi. Godinama unatoč vrlo je aktivan, još uvijek o strahotama holokausta i važnosti tolerancije govori djeci, ali i odraslima. Pritom tek dijelom govori o vlastitim sjećanjima jer njih je, kaže, malo. Potisnuo ih je s vremenom, ostali su tek neki deki detalji.

- Istina je. Nisam nikada imao noćne more. Možda zato što sam bio mlad, imao sam tek dvanaest godina kad sam došao. Sve sam to preživio kao nešto što se moralo desiti. Kad sam sa zagrebačkim studentima odlazio u Auschwitz samo mi se u jednom momentu javilo sjećanje. Ali to smatram srećom. Uglavnom, potisnuo sam sve i kad čitam nešto o tome, kao recimo knjigu Prima Levija, ne mogu vjerovati da sam isto to prošao. A jesam, to se moralo. I onda se sjećam detalja, a oni su najstrašniji.

Koje detalje pamtite?

- Sjećam se latrine, zahoda. Dopuštali su nam da ostanemo unutra samo minutu i pol. Onda su nas batinama tukli i tjerali van. U toj latrini je užasno smrdilo. I danas osjetim taj smrad i onda otvaram prozore. Sjećam se kako su logoraši ubijali uši i njihova jajašca. Vidim ljude kako sjede pred barakom, malo sunca je došlo, i noktima ubijaju ta jajašca. A to puca kao da netko ima strojnicu, tak-tak-tak-tak. Toga se sjetim na moment. I onda nestane.

Sjećate li se ubojstava?

- Pa to je bila svakodnevica. U logoru nisu upotrebljavali puške, već su ubijali pištoljem. To smo pokazali u Schindlerovoj listi, kad onaj ubije onu arhitekticu. Tako se ubijalo, to im je bilo najjednostavnije. Ostave tijelo, a ovi koji skupljaju smeće skupljali su i mrtvace. Jednostavno ga uzmu i bace u kolica.

Je li točno da vas je na samom dolasku u logor spasilo to što ste slagali da imate 16 godina?

- Kad smo došli i kad su nam otvorili vrata vagona, neki su logoraši ušli unutra da iznesu prtljagu. I jedan je pitao moju mamu govori li njemački. Ona mu je kimnula glavom. Rekao joj je da kaže za sina da ima 16 godina, inače neće preživjeti. Poslije kad sam došao tamo gdje su nas dijelili da idemo lijevo ili desno, rekao sam da imam 16. I prebacili su me kod muškaraca. To je bilo i dobro i loše. Dobro zato jer me nisu ubili. Tko zna, možda bi bilo bolje, ali nije važno. Otišao sam lijevo među grupu muškaraca i sjećam se toga kao danas, jedan Čakovčanac je mahao mami neka se ne boji, da će mi biti dobro. Prva dva dana su me čuvali, ali poslije više nisu mogli.

Što se događalo s mlađima od 16?

- Ti su otišli desno. Bila je to kolona koja je išla dolje u krematorij. Svukli su se, objesili odijela da se nađe kad se vraćaju. Vidite, ljudi kao što je Primo Levi su pisali o tome. Ima puno takvih levija koji su o tome pisali. I kad sam se pripremao za scenario za Schindlerovu listu čitao sam i vidio da se puno starih ljudi ne sjeća. I ja sam morao pročitati knjigu da se sjetim nekih stvari. Tako i neki ljudi, koji su danas stari, a govore što su proživjeli, zapravo se ne sjećaju, nego govore ono što su čitali. A i to je dobro. Važno je da izađe van. Problem je u nečemu drugome, mladi ljudi ne vjeruju. A i ako vjeruju, smatraju da to nije važno. A to tako dugo nije važno dok se ne ponovi. Zato mi propagiramo, barem ja, da se to nikad više ne ponovi. Međutim, s ovim događanjima u Europi, a sad i u Americi, vidimo da se polako ponavlja. Nažalost. Vjerujem da ja više neću biti živ, ali mladima treba usaditi u glavu da paze. Da paze na sebe, jer tako paze i na druge. I nadam se neće se više ponoviti.

Obično se ovakvi razgovori završavaju tom rečenicom, ali...

- Ne samo ovakvi razgovori, sve se tako završava. Evo, Plenković je bio u Jeruzalemu i tamo se kleo u kancelariji Benjamina Netanyahua da će učiniti sve moguće da se to više ne ponovi. A nije učinio sve moguće. One ploče još uvijek stoje. Takve sitnice dovode do toga da neka osoba, recimo luda i šizofrenična kao što je bio Adolf Hitler, dođe na vlast.

Kako gledate na to da se ploče s ustaškim pozdravom danas postavljaju nedaleko od mjesta gdje je bilo ustaško stratište, a ljudi koji su preživjeli strahote toga vremena još su uvijek živi?

- Mogu konstatirati da je to zlo, zlo koje dolazi. Ali ne mogu ništa učiniti.

Kako se vi osjećate kada vidite takve stvari?

- Tužno je da ljudi danas, pored toliko problema, govore i pišu o tome. U Njemačkoj su to dobro riješili, za to se ide u zatvor. Da, to je strašno.

Jeste očekivali od ove vlasti više, da se čvršće postavi prema takvim stvarima?

- Nisam ni očekivao da će se takve stvari pojaviti. Nas nema puno, mislim da nas je u Zagrebu još svega četvero ili petero koji smo to preživjeli. Nema nas puno. Ali smo hrabri.

Sad se ponovo objavljuju snimke s početka devedesetih u kojima Stjepan Mesić, danas žestoki antifašist, relativizira zločine počinjene u Jasenovcu. Što mislite koji je pravi Mesić, taj iz devedesetih ili ovaj danas?

- Mislim da je pravi Mesić ovaj danas. Poznajem ga, on je simpatičan dečko, kaj bi rekli ovi naši.

Ravnatelj jedne škole u Šibeniku zabranio je izložbu o Anni Frank jer su u sklopu te izložbe ustaše prikazani negativno, a partizani pozitivno. Što mislite o tome?

- Možete li zamisliti kako bi vaš život tekao da nisu došli partizani? Ljudi to zaboravljaju. Nisam titoist niti sam ikad bio član partije. Ali nije nam bilo loše.

Mogu li se uopće ustaše i partizani trpati u isti koš?

- Po mom mišljenju ne, ali mnogi danas misle da su oni isto.

Puno radite s djecom, kako oni gledaju na ta vremena?

- Još uvijek odlazim u škole, ali radim i s odraslima. Držim predavanja mladim policajcima u policijskoj akademiji, ne toliko o toleranciji već o mojim iskustvima, kako su se ljudi odnosili prema drugim ljudima. Mislim da su najveće muke svih tih žrtava bile na putu koji je vodio na mjesto gdje će ih pogubiti. Stari ljudi, ranjive noge, žeđ, glad...

Razumiju li mladi s kojima razgovarate to o čemu govorite, je li im to uopće važno?

- Ima ih kojima je važno.

Ima li ih dovoljno?

- E to ne znam. To će se vidjeti. Ali ima ih. To vidite odmah na očima ljudi, kako prate. Recimo, u Čakovcu sjedim s njih pet stotina, a tišina u dvorani. Znači da prate. Ima djevojaka koje plaču. Ne tražim da plaču, ali na njih to tako djeluje. Da li su suze dovoljne? Ne možete svakome dati kalašnjikov.

Jeste li vi oprostili?

- Osobno sam oprostio, ali nisam i neću zaboraviti. Ali oprostio jesam.