Treći svjetski rat nam je pred vratima, Rusi upadaju u istok Ukrajine kao padobranci onomad u Drvar, kuha se u Iraku, odrubljuju se glave, formiraju nove, nespojive koalicije, Estonci masovno podižu civilnu zaštitu, Putinovi avioni u niskom letu prelijeću brodove NATO-a u vojnoj vježbi, svijet lagano klizi prema miloj materini, a mi… ma za nas nema nikakve brige, slabo se sve to skupa nas tiče.
Pročitajte i ovo
Naime, mi za svijetom kasnimo dobrih pedeset godina, i kada svi ti dripci koji drže prste iznad crvenih gumba, kada svi opale ispucavati nuklearne rakete, kada nastupi sveopći pomor i kataklizma, kada udari smak svijeta, a udarit će uskoro, mi se možemo samo smijati, jer kod nas će sve to stići tek za pola stoljeća.
Ovdje pročitajte sve kolumne Hrvoja Šalkovića
Pa ljudi dragi, zar to nije super? Pa zar mi, zapravo, nismo izabrali najbolju taktiku, kada sada racionalno pogledamo, onako na duge staze? Pa zar nismo bili mudri kada smo kroz ova dva desetljeća u izbornim nedjeljama uporno zaokruživali sve te silne buzdovane koji su nas opljačkali, osakatili i unazadili, napravili da kasnimo za svijetom dobrih pedeset godina?
Gutali smo knedle i crvenjeli se kada smo u novinama čitali kako je na splitskom Žnjanu ili zagrebačkoj Trešnjevci pretučen novi arapski student ili kakav drugi zalutali nesretnik pogrešne boje kože. Znojili su nam se dlanovi kada smo u rubrikama crne kronike vidjeli vijest o novom premlaćivanju dva zaljubljena curetka koja su se drznula javno poljubiti u javnom autobusu koji drnda prema Trsatu.
Bilo nam je neugodno, bilo nas je sram, shvaćali smo da svijet ide naprijed, rješava se svih tih rasizama, seksizama, šovinizama i drugih izama, a mi za svijetom kaskamo desetljećima.
Bilo nam je neugodno, ali sada nas svi mogu poljubiti u guzu, jer svi će se oni nuklearno pokokati, a mi smo mirni još pet dugih desetljeća.
Psovali smo majku Vladi i ministarstvima kada smo gledali te-ve Dnevnik, kada smo slušali da je za ostatak svijeta recesija prošlo svršeno vrijeme, a mi se još uvijek vučemo po glibu, u vječnom padu, čvrsto prikovani za dno, skidali smo im sve svece s neba, zato što kasnimo, zato što lipšemo, zato što smo vječito negdje iza, a vidi nas sada… drage Vlade, dragi ministri, ma gdje ste sada da vas sve redom izljubim u čelo?
U nevjerici smo slušali ćakule o ludom pijanom susjedu koji svake večeri prebije ženu i djecu, čitava zgrada sluša urlike i jecaje, ali nitko ne reagira, a kada se netko i drzne dohvatiti telefon, policija pokupi tog majmuna, pa ga već drugog jutra puste kući, da u miru nastavi svoju rabotu, zgražali smo se nad takvim pričama, koje stanuju u svakom kvartu, ma kakvom kvartu, gotovo u svakoj zgradi, podizali smo pogled prema nebesima i križali se, psovali sustav i nazadno društvo u kojem živimo, kleli majku svemu živome, a najviše tom prokletom hiru sudbine koji nas je nasadio u ovaj dio svijeta koji za ostatkom planete kasni pedeset godina.
Ha… a eto nam sada!
Frustrirani smo stajali ispred zavoda za zapošljavanje i psovali državu u kojoj je kumstvo važnije od obrazovanja i radne etike, u kojem su stranačke iskaznice bitnije od znanja i morala, gubili smo mjesece i godine u čekaonicama domova zdravlja, psujući zdravstveni sustav, ogorčeni smo debatirali o nazadnom školstvu, o tromom, prethistorijskom državnom aparatu, maštali smo o emigraciji, o novim početcima na velebnom zapadu, u tko zna kakvim restoranima Madrida, pa makar i zgrbljeni nad sudoperima, o novim početcima u praonicama rublja Londona ili klaonicama Čikaga.
I što da smo zaista otišli? Što bi nas sada tamo dočekalo?
Atomske bombe.
Sada tek vidimo koliko smo bili mudri kroz sve ove godine, sada kada svijet klizi prema općem uništenju, dok mi imamo pedeset godina počeka, čitavih pola stoljeća blagostanja.
Kažem vam lijepo, još malo, još samo malo, i prvaci smo svijeta, broj jedan, najbolji i najnapredniji, nema nas nitko.
Molit će nas ovi oko nas, kada jednom ispužu iz skloništa, molit će nas na koljenima da ih primimo u Hrvatsku Uniju.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
