Životopis Brucea Dickinsona zaista je impresivan. On je i pilot, profesor povijesti, a dodijeljen mu je i počasni doktorat za izniman doprinos glazbi.
Pročitajte i ovo
FOND MILIJUN KUNA
EBAN WINTER UNIVERSITY 2016 Hrvatski Nanodiy osvojio čak tri nagrade
EBAN Winter University 2016.
Nova TV nagradila startupovce koji su osmislili inovativni način tiskanja na tekstil
Došli ste ovdje zbog poslovne konferencije. Što vas motivira da pomažete drugim poduzetnicima kao poslovni anđeo?
Pozvali su me i zvučalo je zabavno. Rekli su mi da ću imati i večeru s predsjednicom Hrvatske i pomislio sam kako nisam nikad večerao s predsjednicom Hrvatske. Zvuči jako zabavno i također ćemo se baviti poduzetništvom, posebice vezano uz pivo. Istražujemo malo mogućnosti za suradnju.
Vi ste pjevač, pilot, pisac i biznismen. Kako uspijevate sve to uskladiti?
Moram raditi stvari jednu po jednu. Zapravo ne vjerujem u multitasking, mislim da je to mit. Možete raditi puno toga, ali samo ako ih radite jednu po jednu. Ako pilotiram iz zabave ili ako prevozim putnike, onda je to sve što radim, ne pišem potajno scenario ili nešto drugo. Jednostavno, samo pilotiram. Volim različite aspekte koje dobijete kada radite različite stvari. No, u osnovi za sve njih morate imati jednu karakteristiku. A to je da morate biti strastveni i morate u svemu što radite tražiti nešto što vam je posebno. Morate težiti tome da ono što radite učinite boljim, za što postoji staromodni ekonomski termin „dodana vrijednost“. Mislim da poduzetnici upravo to rade, dodaju vrijednost stvarima.
Što mislite o današnjoj glazbenoj industriji?
Mogao bih neprestano pričati o tome kako je nekad bilo, više nije tako. Digitalno doba, skidanje glazbe, način na koji ljudi plaćaju glazbu je drugačiji. Osnove u glazbenoj industriji ostale su iste. Morate imati dobru glazbu i dobro je izvoditi. Ako zainteresirate publiku koja vas počne pratiti, onda imate karijeru. Ponašate li se samo kao najveći svjetski „karaoke-bend“ i izvodite samo svoje stare stvari, to može biti dobro nekoliko godina, ali ljudima ćete vjerojatno dosaditi. Promijenio se način na koji isporučujemo glazbu danas, promijenio se onaj koji nosi poruku, ali je poruka ostala ista. Kao što to pjeva Led Zeppelin "The song remains the same".
U Sarajevo ste otišli 1994. godine, kad je grad bio pod opsadom, i održali ste koncert. Recite mi više o tom iskustvu.
Napravili smo dokumentarni film o tome „Scream for me, Sarajevo“, koji je osvojio sve moguće nagrade na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu, ali nisam otišao tamo jer nisam htio da kažu da je to zbog toga što se pojavila rock zvijezda. To nije moj film, on pripada stanovnicima Sarajeva i drugim ljudima koji su ga radili. Nije to priča samo o koncertu, nego o svemu što se događalo u to vrijeme.
Rekli ste da vam je posjet Sarajevu promijenio život. Na koji način?
Teško je to reći jer kad nešto tako duboko emocionalno utječe na vas, teško je dobiti perspektivu. Ako se bacite u rijeku i najednom shvatite da se možete utopiti, a onda vas netko izvuče i pita kako vam je to promijenilo život, ne biste znali odgovoriti. Upravo mi se dogodilo nešto slično tome. U Sarajevu sam bio samo tri ili četiri dana, ali to su mi bila tri, četiri najduža dana. Imao sam osjećaj kao da traju cijelu vječnost. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo ljudima koji su živjeli tamo, ali za mene koji sam došao iz božićnog ugođaja, gdje su svi sretni, gdje svi razmišljaju o kupnji purice i poklona, otići usred mjesta gdje su ljudi ostali bez svega, gdje ih se ubija, gdje se ubijaju djeca, raznose, gdje je siročad i svirati koncert za njih i onda pobjeći s tog mjesta u čudnim okolnostima i odjednom se opet vratite tamo gdje je Božić, gdje su purice. Pitali su me: 'Gdje si bio?'. Ja bih samo rekao: 'To je duga priča.' Nisam siguran kako me promijenilo. Mislim da sam počeo uviđati koliko su apsurdne mnoge stvari koje smatramo važnima.
Imali ste nekoliko koncerata u Hrvatskoj. Je li vam nešto posebno ostalo u sjećanju?
Imao sam sjajan razgovor s gospodinom (Slavenom) Bilićem. Večerali smo s njim kad je... mislim da je baš tada postao trener hrvatske reprezentacije. Nikad nisam razgovarao s nogometnim trenerom prije toga i bilo mi je zanimljivo. Bio sam vrlo impresioniran.
Kada čujete riječ Hrvatska, što vam prvo padne na pamet?
Jadran, Dubrovnik i čudna alkoholna pića.
Zašto čudna?
Zbog njihove neobične boje i mirisa i krušaka u bocama. Rakija i slična pića.
Jesu li vam se svidjela?
Zapravo jesu. Imam malu kolekciju kod kuće.Vrlo lijepa zemlja u kojoj su svi izuzetno ljubazni.
Koja je vaša poruka za sve mlade ljude koji pokušavaju uspjeti?
Naporno radite, uživajte u tome i nikad, nikad, baš nikad nemojte odustajati!