Što vas osobno veže za taj dan i za razdoblje desetak dana prije međunarodnog priznanja Hrvatske? Kakve su Vam uspomene?
Pročitajte i ovo
Vežu me duboke emocije, a mogao bih izdvojiti dva događaja. Na dan priznanja sam bio na istočnoj bojišnici u Osijeku. Predsjednik Tuđman je htio da jedan ratni ministar bude u Osijeku, jer je do potpunog okruženja Osijeka nedostajalo svega šest kilometara. Kada je JNA osvojila Vukovar, krenula je na Osijek. To je bila sljedeća agresorska stanica. Tako da sam bio u Osijeku. Ali me predsjednik pozvao 16. prosinca da dođem na dva dana u Zagreb i završim jedan zadatak koji je bio preduvjet za priznanje. Naime, u vojnoj bolnici u Zagrebu u Dubravi, bilo je zadnje sjedište štaba JNA na čelu s generalom Andrijom Rašetom. Uvjet svih prijateljskih zemalja koje su govorile da će nas priznati je bio da JNA prije priznanja mora napustiti Hrvatsku. Predsjednik Tuđman me nazvao i rekao: "Završi pregovore u dva dana pod svaku cijenu". Hitno sam se vratio u Zagreb i nakon više mjeseci stisnem gas do daske i počnem s Rašetom pregovarati vrlo brzo i intenzivno. On je shvatio o čemu se radi. Iskoristio je to i počeo ucjenjivati, a ja sam odlučio potpisati sve što je on tražio. Tako da je nastala jedna tragikomična situacija. Tražio je da potpišem zdravstveno osiguranje za 20.000 obitelji oficira koji su napustili Hrvatsku. Daje mi popis. Ja potpisujem bez da gledam popis. Tražio je da ukrcamo 100 televizora u kamione. Ja potpišem 100 televizora. Odjednom kaže – 7 kila zlata ste mi ukrali.
Gdje ste to zlato našli?
To je bilo zubno zlato koje su oni navodno imali u sefu. Ja ga nisam nikad vidio. Za cijelo područje Hrvatske, za sve vojne ambulante. I što se tada dogodilo? On mi kaže – to je 120.000 maraka. Ja kažem – dobro, dajte mi broj računa, poslat ćemo novac. Ne, ne, u kešu, u roku od dva sata.
Jeste?
Jesmo. Pozvao sam direktora HZZO-a, tadašnjeg, dr. Vrbana i rekao mu – posuđuj po ljekarnama, po drogerijama. Posuđivali smo i donijeli u torbi.
Koji je Vas osobni osjećaj tog dana vezao?
Na bojišnici je bilo oduševljenje. Osobno nisam bio euforičan iako sam bio neizmjerno sretan jer sam znao da je priznanje došlo prekasno. Da je priznanje došlo deset mjeseci ranije, nama bi preživjelo 7.263 civila koje je do tada agresor ubio. Nakon tog priznanja, bilo mi je jasno da se agresor neće povući na granice. Nikakva Badinterova komisija, nego ćemo uzeti sudbinu u svoje ruke kao i do tada i morali smo odraditi, ratnim operacijama osloboditi Hrvatsku.
