Foto: Facebook
Foto: Facebook

Aktivist iz Orebića upozorio je na devastaciju šuma na Orebiću.


Aktivist iz Orebića Ivica Trojanović danas je na svom Facebook profilu upozorio na devastaciju šuma. Osvanula su obilježena stabla uz cestu pokraj hotelskog kompleksa, koja bi po svemu sudeći mogla biti posječena.

Njegov apel prenosimo u cijelosti: 

„Tek kad posiječete posljednje drvo, kad zatrujete posljednju rijeku, kad ulovite posljednju ribu, tek tada ćete saznati istinu da se novac ne može jesti!

Teško je nešto suvislo dodati staroj indijanskoj mudrosti. Devastacija prostora traje već dugo, pod izlikom uređenja i brige o prirodi rade se potpuno pogrešne stvari dok se one potrebite i egzistencijalno važne godinama ignoriraju i guraju pod tepih jer ne donose političke poene, glasove ili se jednostavno ne spominju iz razloga „nezamjeranja“.

Sjetimo se ne tako davno potpuno bespotrebne sječe „crvljivih“ čempresa, diglo se malo prašine i gotovo. Nedavno je isto tako „iz viših ciljeva“ temeljito ogoljen prostor oko dva orebićka hotela zato „što tako želi novi gazda“, pa valjda ako je kupio hotel nije kupio pravo da mijenja izgled mjesta. Neka mi dame ne zamjere ali nikad nisam uspio dokučiti smisao guljenja obrvi te naknadnog crtanja istih olovkom, pa tako i ne shvaćam smisao uništavanja prirodnog zelenila, betoniranja te naknadnog „uljuđivanja“ prostora plastikom, umjetnim cvijećem i reklamama „za Žuju“.

Ali eto, jbg, valjda nisam u trendu.

Znam da alepski bor nije neka posebno plemenita biljka, neki ga smatraju čak i korovom, ali ipak u nedostatku nečeg drugog, možda ljepšeg, ipak naš prostor čini prepoznatljivim i
drugačijim od, recimo, betonirane španjolske obale.

Ipak, izgleda da nam je suđena sudbina ostalih „modernih i trendy“ turističkih destinacija, nepovratno uništenih hrpama betonskih tvornica novca bez imalo duše. Najnoviji primjer obilježavanja drveća spremnog za klanje, poput žutih vrpci iznad lakta u ne tako davnoj prošlosti, još je jedan ispit za sve nas, možda među zadnjima u redu, dali da opet odmahnemo rukom i kažemo da se to nas ne tiče ili da kažemo dosta, može i drugačije. Uredite, uljudite prostor ali stablo ne dirajte, priroda će se nemilosrdno osvetiti za svaku svoju ranu, to budite sigurni. Znao je to i onaj indijanski poglavica s početka priče, ali ... nismo ga na vrijeme poslušali.