Prvi vikend Sundancea, skijaški gradić od nešto više od pet tisuća stanovnika bude jednostavno preplavljen pridošlicama. Centar grada koji se proteže oko Main Streeta prometno je zakrčen i dan i noć dok rijeke ljudi teku pločnikom s obadvije strane ulice u kojoj su jedan do drugog načičkani restorani, barovi i klubovi i naravno Egyptain Theatre.
Jedina razlika između noći i dana na Main Streetu je što noću padne temperatura i desetak stupnjeva ispod ništice, što popuno suprotno očekivanju natjera Amerikanke da se razgolite u minice i uske majice i pretvore se u lovce na celebrityje. Njihova vriska i smijeh se miješa s prometnom bukom ulice i glazbom koja dopire iz klubova. Raspoloženje bi se moglo usporediti s onim kao kad je karneval u Riju.
>> 50 Cent: Redford se iznenadio mojom glumom!
>> Liv Tyler stvorila napetost na premijeri filma 'The Ledge'
Ukratko, čini se da nitko toliko bespoštedno ne tulumari kao Ameri. Klubovi su doslovce pretrpani, tako da je čekanje ispred njih, popularno zvan 'kjuing', normalna pojava, bez obzira koliko ulazak u iste često nije moguć bez pozivnice, ili papreno plaćene ulaznice, koje su obično rasprodane.
Tijekom vikenda glavne koncertne atrakcije bili su A Tribe Called Quest, One Republic, K'Naan, Danko Jones, Manchester Orchestra, TBI i Madi Diaz. Festivalska akreditacija je u tim noćnim satima beskorisna kao ulaznica. Jedina nada je tiskati se ispred kluba i uzalud čekati da se nekome od PR na ulazu iz nekog razloga svidite.
Amerikanci su 'instituciju doormana' doveli do savršenstva. Za razliku od hrvatskog klupskog iskustva, ovdje nema komunikacije s tjelohraniteljima. Oni su ispred kluba isključivo zbog mogućih 'fizikalija'. Glavna komunikacija ide s PR-ovima kluba koji stoje na ulazu i određuju tko ulazi, a tko ne. Identična situacija je i s poznatim gradskim barovima poput No Name Saloona koji također posjeduju tu kompletnu infrastrukturu na ulazu za brigu da unutrašnjost ne bude nesnošljivo pretrpana.
Pušačima je u cijeloj situaciji puno teže, jer izlazak na zrak kako bi se zapalila cigareta, često je i izlazak iz kluba, osim ako nemate poseban tretman. U tim noćnim satima pronaći taksi je prava umjetnost, a i kad ga pronađete obično je pun pa sve podsjeća na vožnju minibusom koji se putem prazni i puni i vozi svakoga na željenu destinaciju.
Gradski prijevoz u noćnim satima ne postoji. Posljednji autobusi kreću u 23 sata, nakon čega nastupa potpuna prevlast taksista. Za one koji na Sundanceu rade i koji imaju obaveze od ranog jutra, to znači samo jedno: da je noćni život Park Cityja tijekom Festivala luksuz koji je teško priuštiti.
