U2 priredio predivan dan na maksimirskom stadionu

Nakon niza loših, ili bolje: katastrofalnih političkih vijesti koje su zadesile ovu državu posljednjih mjesec dana napokon se dogodila i jedna pozitivna. Dogodio nam se (kako je na brzinu nazvan u medijima) rock koncert desetljeća (prvi od dva rasprodana) koji su od Zagreba usred turističke sezone, kad glavni grad obično zjapi sablasno prazan i raskopan, načinili nakratko metropolu vrijednu posjete.

Pročitajte i ovo Na Maksimiru Zagrepčanima tradicionalno za Prvi maj grah i nastup Gibonnija Poznate i lokacije Za nacionalni stadion - 11 crkava: Kako bi trebao izgledati dogovor države i Zagrebačke nadbiskupije

Početak koncerta je doslovce 'bezobrazno' pripadao isključivo pjesmama s albuma 'No Line On Horizon'. Za sve su naravno 'krivi' irski rokeri U2 koji su dupkom napunili maksimirski stadion. Gradska infrastruktura, odnosno oni koji nisu odlepršali na godišnji odmor su više-manje spremno dočekali spektakl te magnitude. U grad se od jutra slijevalo mnoštvo jednodnevnih rock turista iz cijele Hrvatske, ali i solidan broj Slovenaca, Mađara, Austrijanaca, Slovaka, kao i državljana Bosne i Hercegovine koji su zakrčili zagrebački kvart Ravnice osobnim vozilima i autobusima.

Organizator je pak odlično brifirao svoje ljude, tako da su svi koji su radili na osiguranju, provjeri ulaznica i šankovima bili iznimno susretljivi i ljubazni, osim poražavajuće činjenice da posjetitelji gornje zapadne tribine nisu imali zahod u blizini već su se morali spuštati kojih osam katova niže zbog fizioloških potreba i onda se opet penjati do svojih mjesta. Ali eto nije organizator kriv za nedostatke nedovršene ruševine u Maksimiru koja ne ispunjava osnovne uporabne uvjete.

Sve te 'sitnice' su bile u drugom planu zahvaljujući vrhunskom spektaklu grupe U2. Za početak famozna bina viša od samog stadiona i koju je Bono Vox od milja nazvao svemirskim smećem uistinu je impozantna i ujedno jedna od najbolje osmišljenih pozornica u povijesti glazbe općenito. Četverokraki 'pauk' je po pitanju vizualnih efekata posljednje čudo tehnike, kao i po pitanju vidljivosti benda sa svih strana i visina, jednako kao i po kvaliteti zvuka. Za sve one koji su mislili da je prošla turneja imala najbolji video zid, ovogodišnji od 360 stupnjeva, koji je uza sve i rasklopiv po potrebi je apsolutni favorit za video zid svih vremena.

Kao i svaki koncert na ovogodišnjoj turneji tako je i ovaj bio posvećen burmaskoj heroini Aung San Suu Kyi već dvadeset godina zatočenoj u kućnom pritvoru zbog toga što se bori za demokraciju u svojoj zemlji. No (sudeći po set listi) za U2 to nije ultimativna turneja, već još jedna u nizu 'regularnih' u predstavljanju novog studijskog uratka, u ovom slučaju albuma 'No Line On Horizon'. Početak koncerta je doslovce 'bezobrazno' pripadao isključivo pjesmama s njega. Bono, Edge, Adam i Larry otvorili su nastup s 'Breathe', nastavili s 'No Line On The Horizon', a svoje mjesto su još pronašle 'Magnificent', 'I'll Go Crazy If I Don't Go Crazy Tonight', 'Get On Your Boots', 'Unknown Caller', dok je s 'Moment Of Surrender' zatvoren dvosatni koncert.

Od evergina grupe prvi koji je zaparao zrak iznad Maksimira i potpuno obuzeo publiku bio je 'One', a nešto kasnije i 'Beautiful Day'. Vrhunski ugođaj i spoj vizualne tehnologije i zvuka pružile su 'Vertigo', 'Citiy Of Blinding Lights' i 'Elevation', a publika je posebno euforično reagirala na 'Sunday Bloody Sunday', 'When The Streets Have No Name' i 'With Or Without You'.

Pored toga vrhunci večeri u kojoj je i vrijeme bilo 'na visini zadatka' bez imalo povjetarca bio je Edgeov rođendan (iako je u stvari bio jučer 8. kolovoza), a Bono Vox osim što je dva puta navodio publiku na pjevanje 'Happy Birthday', ja na kraju službenog dijela koncerta otvorio bocu šampanjca i dobro zalio prve redove publike.

Kao i svaki koncert na ovogodišnjoj turneji tako je i ovaj bio posvećen burmaskoj heroini Aung San Suu Kyi već dvadeset godina zatočenoj u kućnom pritvoru zbog toga što se bori za demokraciju u svojoj zemlji. Tom prilikom je na pozornicu izašlo pedesetak volontera koji su nosili maske s njenim licem. Unaprijed snimljeni političko-religiozni govor održao je i Desmond Tutu, južnoafrički biskup i nekadašnji borac protiv Apartheida, pozivajući sve prisutne na ujedinjenje u zajedničkoj borbi protiv istinskih problema ljudskog roda – bolesti, rata i needuciranosti, čime je bila i više nego ispunjena kvota koncertnog socijalno-političkog angažmana irskih rokera.

Iako su mnogi ishitreno izašli s tvrdnjom da je u pitanju koncert desetljeća, bilo bi primjerenije sve okarakterizirati kao događaj desetljeća, naime tijekom minule dekade je nedvojbeno bilo i boljih koncerata u Zagrebu, ali događaja ovakve vrijednosti u novijoj povijesti nije bilo, pogotovo što je u pitanju U2 – grupa koja je zbog svojih političkih uvjerenja svojevremeno 90-ih godina održala lekciju svim novanastalim balkanskim državama time što je otišla i odsvirala koncert u Sarajevu i takvim činom otvoreno dala do znanja što misli o tadašnjim političkim sistemima.

Njihov koncert na maksimirskom stadionu najbolji je znak normalizacije koji smo mogli dobiti (a to što smo pred bankrotom je sasvim drugi par rukava). Najvažnije je da Zagreb očekuje još jedan rockerski praznik za oči i uši i to večeras.