Starsailor, Neisha, ZZ Top, The Who

Starsailor 'All The Plans' – Ocjena 6/10
(Virgin / Dallas Records, 2009.)

Pročitajte i ovo Svjetski ekonomski forum WHO se sprema za crni scenarij: Moguća pandemija mogla bi uzrokovati 20 puta više smrtnih slučajeva od koronavirusa WHO dostavio pomoć Hitna služba bolnice pretvorena u kupku krvi: "Ljude šivaju na tlu"

Četvrti studijski album Starsailora najavljen je kao povratak britanskom zvuku, ali ta teza nekome tko prati njihov rad već na prvo slušanje zvuči kao jeftini reklamni slogan, koji je tu više zbog samog slogana i stvaranja neke umjetne priče, nego što to ima imalo veze s istinom. Bar kad je o zvuku riječ.

Starsailor s 'All The Plans' nije otišao u okrilje britanskog rock zvuka, od kojeg je navodno 'pobjegao' s prethodnim 'On The Outside'. Dapače čini se kako je 'All The Plans' više amerikaniziran od 'On The Outside' koji još uvijek nosi titulu najžešćeg albuma pjevača Jamesa Walsha i ekipe oko njega. Walsh je naravno i dalje isti onaj vanserijski pjevač karakterističnog glasa i prepoznatljivog vokalnog izričaja da ga se može prepoznati na kilometre, ali 'All The Plans' na žalost ne nudi onu dozu hitoidnih uboda na koju je Starsailor naviknuo svoje obožavatelje.

Na prvijencu 'Love Is Here' to su bile 'Poor Misguided Fool', 'Alcoholic' i 'Coming Down'. Naredni 'Silence Is Easy' bio je još podatniji, računajući planetarni hit 'Four To The Floor', a da se ne govori o 'Some Of Us', 'Fidelity' i 'Silence Is Easy'. Treći 'On The Outside' bio je odlazak u malo žešće vode, ali je svejedno imao pamtljive i zarazne pjesme poput 'In The Crossfire', 'Counterfeit Life' i 'In My Blood'.

Problem s 'All The Plans' je što se kemija nije dogodila, bar ne u dovoljnoj mjeri. Naizgled je sve tu, od prepoznatljivog vokala do glazbenih aranžmana, ali sve to zajedno nije zaživjelo na pravi način, a također nedostaju jaki singlovi koji bi na poznati način jasno odjeljivali poglavlja albuma.

Uvodna 'Tell Me It's Not Over' zvuči kao dobro ugrijavanje pred pravu stvar, no ubrzo postaje jasno da 'prave stvari nema' nakon druge 'Boy In Waiting' i da je 'Tell Me It's Not Over' adut na kojeg se igra u sivilu polu-balada koje ne prekidaju svoj monotoni niz. Članovi benda više ne nude ni dašak glazbenog poigravanja i komunikacije unutar pjesama, što je bila dosadašnja praksa Starsailora.

Kakvi god da su im bili planovi, ovog puta se baš i nisu ostvarili. Grupa je zapala u ozbiljnu kreativnu krizu. Pitanje je samo hoće li se izvući na pravi način iz nje.

Neisha 'Miles Away' – Ocjena 5/10
(Dallas Records, 2009.)

Neisha je mlada slovenska kantautorica koja je doslovce razvalila domaće tržište sa svoja dva albuma i bila najprodavanija dvije sezone. 'Miles Away' je kompilacija prepjevanih pjesama na engleski jezik s prijašnja dva albuma i ona nažalost više ukazuje na greške, nego što je u stanju biti primijećena u pop glazbi na zapadu.

Neisha je kroz odabir živih glazbenika, odnosno pratećeg benda prilično trendy, ali po stilu i izričaju je negdje između Mariah Carey, Nelly Furtado i Sheryl Crow, uz opasku kako se svojim školovani vokalom ne poigrava dovoljno, a također ne posjeduje mekoću u izgovoru engleskog.

Čujan i osjetan je trud oko svakog detalja što odaje Neishu kao radoholičarku koja ne želi ništa prepustiti slučajnosti, no upravo zbog toga se osjeti nedostatak gipkosti koji bi pop složen po uzoru na novija poglavlja američke pjesmarice trebao posjedovati.

Tako Neisha umjesto da pruža sliku vesele i razuzdane mladosti (kakvu njeguju neke od nabrojanih pjevačica), ona više podsjeća na nesigurnu star-malu koja doticanjem raznih stilova i utjecaja želi ostaviti sliku iskusne glazbenice s kojom nema šale. Tim potezom je automatski razbijen upliv u bilo kakav ozbiljniji konceptualni pristup.

Svaka od pjesama na 'Miles Away' je istim tolikim miljama udaljena jedna od druge, a vrhunac tog miš-maša na engleskom čini posljednja, trinaesta, pjesma otpjevana na hrvatskom 'Ljubav je domino' u kojoj gostuje Vlatko Stefanovski i koju je napisao Vlado Simčić Vava. Tek ta pjesma nema veze s ničim što se do tada moglo čuti na albumu, osim što je tvrdi engleski zamijenjen jednako tvrdim hrvatskim naglaskom, a za vjerodostojnost svega i prolaznu ocjenu bi trebala biti dovoljna činjenica što s pop pjevačicom svira makedonski gitarski as.

Neisha je možda osvježenje za slovensku pop scenu, ali za nas je strana kantautorica čija vrijednost se po logici stvari mjeri jednako s ostalim svjetskim ženskim kantautorskim i pjevačkim veličinama, kojima još nije dorasla. 'Miles Away' je ishitren potez i želja za blitzkrieg osvajanjem tržišta. A to je obično prevelik zalogaj koji se teško guta.

ZZ Top 'Live From Texas' – Ocjena 8/10
(Eagle Records / Menart, 2008.)

Teksaški trojac zadužen za sabijanje zraka gitarskim rifovima jednostavno ima previše (kvalitetnih) milja u guzici da bi mogao omanuti, pogotovo kad je riječ o live albumu. Jedan od najdugovječnijih bendova koji bez prestanka uspješno zabavlja pivopije i brijače još od davne 1969. godine objavio je 'Live From Texas' koji je u svojoj originalnoj zamisli bio Blue Ray video, ali je eto objavljen i u CD formatu.

Najveći nedostatak svega je kratka minutaža. Radi se o samo jednom CD-u, odnosno 16 pjesama i jedina pomisao nakon što odsvira posljednja 'Tush' i nakon što Billy Gibbons ispriča vic je otvaranje kutije albuma i bezuspješno traženje drugog CD-a koji se možda negdje slučajno zametnuo.

ZZ Top svojim nepogrešivim mojom poput bagera sporo, ali neumoljivo valjaju, gužvaju i gaze sve pred sobom, a grupa šarmira i kad spontano promaši poneku notu, ili takt. Ono što je uvijek zanimljivo kod kompilacija s malim brojem pjesama kod velikih i legendarnih izvođača, je naravno izbor pjesama i iz kojih razdoblja potječu.

Gibbons, Hill i Beard su na 'Live From Texas' solidan naglasak stavili na prvu polovicu osamdesetih i albume 'El Loco', 'Eliminator' i 'Afterburner', a predivan hommage 'Tres Hombres' periodu iz 1973. predstavljaju jedna za drugom posložene 'Waitin' For The Bus' i 'Jesus Just Left Chicago' (kao što je to slučaj i na studijskom albumu), a naravno kasnije nije izostala ni 'La Grange'.

Pakleni boogie ZZ Top je prerezao s dvije jednako legendarne balade 'Rough Boy' i 'Blue Jean Blues' i time na naizgled jednostavan način održao lekciju kako se slaže koncertni set. 'Live From Texas' je istovremeno suh i opor kao pustinjski pijesak i pikantno začinjen poput meksičke hrane. Šteta što nisu servirane dvije porcije.

Kutak za vinil: The Who 'Quadrophenia' – Ocjena: 10/10
(Polydor / Aquarius Records, (1973.) 2009.)

'Quadrophenia' je jedan od pet albuma grupe The Who koji je (skoro u nizu jedan za drugim) bio najprodavaniji u Americi. Niz je započela rock opera 'Tommy' 1969., slijedio je 'Live At Leeds' iz 1970., 'Who's Next' 1971., 'zatim 'Quadrophenia' 1973. i 'Who Are You' iz 1978. godine (jedino album 'The Who By The Numbers' iz 1975. nije zasjeo na prvo mjesto).

'Quadrophenia' je šesti po redu studijski album i druga rock opera grupe originalno izdana na duplom albumu. Iako je vrijeme pokazalo da je 'Tommy' nešto najbolje ikada napisano i izvedeno u domeni rock opere, 'Quadrophenia' je djelo koje je nepravedno bilo tjerano u Tommyjevi sjenu.

Iz rakursa 1973. godine radilo se o albumu koji je po svojem ozračju puno mračniji od 'Tommyja', koji ne nudi, uvjetno rečeno, optimistični završetak kakav je imao 'Tommy'. Naime glavni protagonist opere po imenu Jimmy ima dijagnozu kvadrofenije, odnosno šizofreniju koju karakterizira poremećaj četiri ličnosti u jednoj osobi, a sve je bilo u funkciji oslikavanja sudbine mladih ljudi pred kojima se ne otvara nikakva budućnost. Dakle i socijalni i politički udar na tadašnji esablishment.

Samo ime albuma predstavlja i tadašnju revoluciju u zvuku, odnosno kvadrofoniju (koja ipak do sada nije skinula stereo s trona audiofilskih gabarita). S današnje točke gledišta, 'Quadrophenia' je prebrodio fazu pionirskog eksperimentalnog uratka, koji je fascinirao svijet novitetima u pristupu u vrijeme objavljivanja. Gledano i izvan sfere rock opere radi se o genijalnoj konceptualnoj kolekciji pjesama jednog od najboljih rock kvarteta svih vremena, odnosno postave Pete Townsend, Roger Daltry, John Entwistle i Keith Moon (koji je umro pet godina nakon toga).

Bez obzira jesu li u pitanju himne u kojima dominiraju arije poput 'Doctor Jimmy', 'The Rock' i 'Love, Reign O'er Me', ili su u pitanju ubitačni rock singlovi kao što je uvodna 'The Real Me' čija bas dionica koja u potpunosti ima ulogu gitare i dan danas izaziva divljenje, The Who doslovce vlada eterom i čini se kako ne postoji prepreka koju ta četvorka ne može glazbom svladati.

Mašta i vizija je pak glavna dimenzija i vrijednost The Whoa i nema dvojbe kako su i maratonski instrumentalni i aranžmanski komplicirani dijelovi striktno u funkciji dočaravanja priče, a ne iz nekih larpurlatističkih nagona. Nakon 36 godina ostala je doslovce samo glazba koja izvire živa i neobuzdana, potpuno oslobođena svega sporednog što bi eventualno moglo skrenuti fokus slušatelja.

'Quadrophenia' je genijalni podsjetnik na veličinu rock dinosaura koji su svojevremeno hodali svjetskom scenom gigantskim koracima. Samo vinilno izdanje je bogato opremljeno s 22 strane debelim crno bijelim foto albumom koji se nalazi između dvije 180 gramske vinilke koje još uvijek jasno ocrtavaju grandioznost ideje zvane rock opera.

Prijašnje recenzije: Fit, Grč, Mrtvi kanal, Ogledala i Hladno pivo