Placebo, Urban & 4 i Zlatko Sudac

Placebo 'Battle For The Sun', Ocjena: 6/10
(Dreambrother/Menart, 2009.)

Pročitajte i ovo Nova izdanja Jinx, Bombaj štampa i Iron Maiden Nova izdanja Joke, Seal, Phil Collins i Ibis

Placebo, grupa koju hrvatska publika svakim njihov posjetom obožava sve više, riješila se jedinog heteroseksualca u svojim redovima; samozatajnog Stevea Hewitta zamijenio je bubnjar kalifornijske punk-rock grupe Evaline, Steve Forrest. I to je, što se novog, petog albuma tiče, najveća novost. 'Battle For The Sun', iako nipošto nije podbačaj ovog londonskog trojca, definitivno je materijal koji nikoga neće pretjerano uzbuditi.

A uzbuđenje na učmaloj londonskoj alternativnoj sceni na prijelazu stoljeća bilo je ono što je Placebo isporučivao u velikim količinama. Albumi poput 'Without You I'm Nothing' i 'Black Market Music' imali su velik odjek i na hrvatskom tržištu, a njihova tri koncerta u Zagrebu pamte se po iznimnoj posjećenosti i odličnoj atmosferi. No, čini se da je ipak pomalo došlo do zamora materijala.

Jesu li u pitanju kadrovske promjene, novi producent ili nešto treće, nije sasvim jasno niti bitno, ali Placebo tijekom 'Bitke za sunce' zapada u stanje kakvo nas do sada nisu navikavali - u dosadu. Nije to ni glavna, niti najčešća karakteristika novog albuma, no bivši producent Toola i Musea, David Bottrill, osmislio je za Placebo težak i opor sound, koji povremeno zna ići na živce. Srećom, Brian Molko je dokazano talentiran autor i osebujan vokalist te cijelu priču na kraju ipak okreće u svoju korist.

Njegova prepoznatljiva nervozna grčevitost u glasu ogleda se odličnoj uvodnoj 'Kitty Litter' čiji fragmenti donose još jednu novost kod Placeba - dijelovi pjesme posloženi su za koncertni 'sing-along' i jeftinu 'ruke gore' filozofiju, što se ponavlja i u 'Ashtray Heart'.

Naslovna 'Battle For The Sun' u sebi sadržava sve ono što se može prigovoriti ovoj ploči. 'Težina', dosada, nedostatak mašte i bjesomučno ponavljanje jedne te iste riječi, stil koji Molko toliko puno voli, pomalo će zabrinuti svakog fana. No, sve to rezultat je velikih očekivanja i iznimne kvalitete na koje nas je Placebo tijekom godina navukao. Da najžešći 'homo-bend' na svijetu i dalje zna kako se radi posao, dokazali su u najavnom singlu 'For What It's Worth', izuzetnom komadu crossovera glam-punka i emo ambicija, mješavini koja je Placebo prije desetak godina i gurnula u prvu ligu. Sva raskošnost njihova talenta vidljiva je i u 'Devil In The Details', a najekspresivnija, takoreći ramirezovska, dogodila im se u 'Julienu'.

S druge strane, previše prosječne, pomalo bezlične i one koje 'nisu loše', naći ćete pod nazivima 'Bright Lights', 'Speak In Tongues' i 'Come Undone'. Vlastiti provjereni recept 'nenadane eksplozije' upalio im je u 'Happy You're gone' i 'Breathe Underwater', dok su nas u 'The Never-Ending Why' podsjetili zašto smo ih na početku karijere neprestalno uspoređivali s Bowiejem. Cijela priča završava s 'Kings Of Medicine', još jednom poluuspjelom proizvodu u kojemu se gotovo transformiraju u sympho rock bend.

'Battle For The Sun' dovoljno je dobra porcija alter-rocka ove jedinstvene londonske grupe, no možda najneinventivnija njihova ploča do sada. Nećemo imati ništa protiv da Placebo ponovno svrati do nas i uživo nas uvjeri da grdno griješi svatko tko nije oduševljen novim albumom...

Urban & 4 'Hello!', Ocjena: 7/10
(Croatia Records, 2009)

Damir Urban još od albuma 'Retro' teži pojednostavljenju vlastitog glazbenog izričaja i proizvodnji muzike unutar ogoljenog rock benda, bez prevelikih ekperimentiranja, što je svoj kreativni vrhunac doživjelo u epohalnom 'Žena dijete'.

No, kompleksan um poput Urbanovog jednostavno nije u stanju sve svoje kreativne koncepcije ograničiti samo na gitaru, bas i bubanj. Rezultat očekivanog i dobivenog uvijek rezultira neshvaćenim alter-skladbama i pop-rock biserima. Takvu kombinaciju imao je 'Retro', a ima ga i 'Hello!'. Uhvaćen u mrežu vlastite kreativnosti, Damir Urban, praćen svojom 'Četvorkom' od povjerenja, letvicu kvalitete najčešće uspijeva držati iznimno visoko, no tu i tamo dogodi mu se pad na leđa.

Vrlo dobra uvodna 'Sunce', kao i 'Kauboji modre niti' zorno pokazuju Urbanovu sklonost ka preasptraktnim stihovima, što mu se na ovom albumu omakne gotovo u svakoj pjesmi. No, to nijednog iskrenog obožavatelja neće toliko zasmetati, kao ni činjenica da u 'Glas jeka' ili u 'Bambiti' malo pretjeruje uživajući u vlastitom vokalu. No, ova potonja ipak sadrži onu neodoljivu trenutnu katarzu, toliko specifičnu za brojne Urbanove jake balade.

Najavni singl 'Magnet', koji počinje u maniri stare reklame za Pipi, zvuči poput razvodnjene verzije hita 'Black Tattoo', a s 'Negativom' pokušava stvoriti baladu na tragu ranih radova poput 'Budi moja voda' ili 'Dio tebe', no to baš i ne ide kako je autor to zamislio.

Da Damiru Urbanu rok trajanja ipak nije istekao, kako sam sugerira na novoj ploči, dokazuju 'Hirošima' (nekad je svoju ljubav uspoređivao s heroinom, danas s Hirošimom!), retorička 'San o životu' i ekstatična 'Žito'.

Da riječki roker još uvijek nije izgubio želju za istraživanjem nepoznatog može se čuti u 'Ništa sveto', najneobičnijoj skladbi na albumu, ukoliko se o 'neočekivanim neobičnostima' uopće moće govoriti kad je Damir Urban u pitanju...

Na kraju, picajzlama poput gorepotpisanog zasigurno će zasmetati količina pravopisnih grešaka i tipfelera na omotu albuma. Koliko god Urban nema veze s pisanjem po coveru, nije od takvog glazbenika za očekivati da mu na CD-u piše nešto poput 'pomoč' ili 'sreča'...

Zlatko Sudac 'Put, istina i život', Ocjena:5/10
(Tutica, 2009)

Tolika se prašina podigla oko prvog glazbenog CD-a velečasnog Zlatka Sudca, da album vjerojatno rekordnom brzinom nestaje s blagajni trgovačkih centara. Pritom su novinari, sljedbenici i ckrveni velikodostojnici potencijalne kupce i fanove doveli u zabludu: album 'Put, istina i život' nipošto se ne može nazvati albumom Zlatka Sudca.

Naime, Sudac je otpjevao jednu i pol pjesmu, a napisao ih je točno četiri. Ostatak su otpjevali Maja Blagdan i ponešto Ivan Puljić, dok je većinu skladateljskog i pjesničkog posla obavio Zrinko Tutić, uz malu pomoć Nene Ninčevića.

Ovaj album, dakle, raznih izvođača skandalizirao je dio katolika kad su shvatili da Zlatko na omotu hoda po vodi. No, i tu se prešutio bitan dio - ne samo da u maniri Isusa Krista hoda popularni karizmatik, već i Maja Blagdan i kolega joj Puljić, također neoptećereno šetkaju površinom.

A pitanje svih pitanja, glasilo bi: bi li netko poput Isusa, a mnogi su spremni reći da on osobno djeluje kroz Zlatka Sudca, zbilja surađivao s autorom kalibra Zrinka Tutića? Kad se takva suradnja već dogodila, rezultat ne može biti ništa drugo doli pomalo dosadan, estradiziran i konfekcijski spravljen komad duhovne glazbe, koji se nimalo ne razlikuje od mnoštva sličnih uradaka.

Maja Blagdan u svom stilu pjeva o Mariji i anđelima, Ivan Puljić zazivao je Učitelja, dok se Zlatko Sudac može pohvaliti nelošim vokalnim sposobnostima. što se može čuti jedino u uvodnoj 'Kriste moj'.

No, puno je zanimljiviji njegov autorski rukopis. Stihovi poput 'banane više posla nemaju / jer ovdje ne uspijevaju' ili 'bolje šnita kruha hrvatskog / nego vreća smeća uvoznog', već neko vrijeme izazivaju dvojake reakcije, od oduševljenja od podsmijeha. Pokušavajući biti aktualan i u dodiru s političkim trenutkom, spominjanjem banana i remena, ali i doticanjem uvijek nezahvalne teme pobačaja, Zlatko Sudac često ispada autorski naivan, koliko god časne misli imao.

Nema sumnje da će ime Zlatka Sudca dobro prodati ovaj trenutačno sveprisutan album, no za razliku od Sudčeve stvarnosti, na ovom komadu plastike čuda se ne događaju - najspominjaniji duhovni album godine ustvari je jedan sasvim prosječan uradak, koji ne bi bio spomena vrijedan da se ne veže uz kontroverznog stigmatu.

Ključno je pitanje: ima li ovaj album svrhu produbiti duhovnost nacije ili pojačati kult ličnosti Zlatka Sudca.? U ovome drugom, sigurno će uspjeti...

Prijašnje recenzije: Tamara Obrovac, Flo Rida, Little Jackie i Alony