Disturbed, Klaxons i Kylie Minogue

Disturbed 'Asylum', Ocjena: 6/10
(Reprise / Dancing Bear, 2010)

tri vijesti o kojima se priča u tijeku Ogromna šteta UŽIVO Nakon katastrofe u Omišu traje borba za život ozlijeđenih: "Nije bilo grmljavine i žica, možemo sumnjati da je požar bio podmetnut" SEZONSKA RADNICA Tijekom požara nestala Dragana: Njezin suprug krenuo u Hrvatsku, obitelj dala DNK uzorke Korisni savjeti Vatrogasni zapovjednik upozorava: "Ovo je najveća pogreška tijekom bijega od požara"

Na metal sceni uvijek su se najviše cijenili bendovi koji su u eter unosili nešto novo, bilo da je riječ o potpuno revolucionarnom pristupu, bilo da se radi o nekom prepoznatljivom zvukovnom detalju. Disturbed, grupa iz Chicaga, na visokoj je cijeni, barem u SAD-u, no originalnog u sebi nema ništa. Preuzeli se sve recepte koji su mnogi patentirali prije njih, proizvevši komercijalni niz albuma kojima su pomogli ponajviše sebi, vrlo malo sceni.

'Asylum' također obiluje prezicnim, dupliranim gitarskim solažama, potmulom ritam sekcijom, čvrtim riffovima, duplom bass-pedalom i agresijom za mikrofonom, no sve to bez previše 'krvi'. Ipak, ako je suditi po činjenici da je album po izlasku završio na prvom mjestu prodaje u Americi, a to im je četvrto takvo postignuće za redom (što je u ovom žanru uspjelo još jedino Metallici), namjera Disturbeda da zvuči poput Pantere, a da je ipak dovoljno radiofoničan, potpuno je urodio plodom.

No, bend Phila Anselma je ipak jedan i jedini, koji za razliku od Disturbeda, nije svoje albume odsvirao prema udžbeniku. Tako nastaju oni albumi kojima se uistinu nema što prigovoriti, no nije jasno kako im tiraža raste kao luda. Fascinacija Panterom najvidljivija je odmah na početku, u naslovnom 'Asylumu'. 'The Infection' najplastičnije pokazuje koliko vokalu Davidu Draimanu nedostaje karizmatičnosti u vokalu, a s obzirom da se u heavy metalu uvijek traži 'dubina' i 'nešto neuhvatljivo', uvjerljiv glavni pjevač ponekad je presudan. Draimanu je to koliko toliko uspjelo u 'Never Again', kao i u 'Sacrifice' te u 'Serpentine' u kojoj je cijeli bend konačno zazvučao punokrvnije.

No, pjesme poput 'Warrior', 'The Animal' ili 'Crucified' pokazuju svu nekreativnost članova grupe, koji uporno ponavljaju naučeno gradivo, bez prevelike želje da snime nešto uzbudljivo.

Klaxons 'Surfing the Void', Ocjena: 9/10
(Polydor / Universal Music, 2010)

Za razliku od Disturbeda, britanski Klaxons zbilja su 'poremećeni'. Barem ako je suditi prema glazbenim idejama koje su iz svojih glava pretočili na drugu ploču 'Surfing the Void'. No bitna razlika između njih i grupe iz recenzije poviše, jest što su Klaxonsi, gotovo nenamjerno, unijeli malu revoluciju u britansku i svjetsku glazbu, postavši pionirima nečega što se danas zove nu-rave scena, a u počecima se nazivalo acid-rave-sci-fi-punk-funk.

Izmiješavši britansku 'mekanu' pop tradiciju s bogatom paletom suzvučja, Klaxonsi su u svoje temelje ugradili kakofoniju i probavljivim melodijama je učinili slušljivom. Iako na prvi pogled zvuče tmurno, dublje poniranje u 'Surfing the Void' otkriva gotovo veselu ploču. Veselu na način da razdragano pjevate svoju zadnju pjesmu prije nego što vas pakao proguta. U tu se zamku uhvatio i ovaj novinar kad je u ekskluzivnom intervjuu s Klaxonsima, članove benda poglasio depresivcima, ma koliko to gitarist James Righton pokušavao demantirati.

Klaxonsi vole prizivati indie rock scenu devedesetih, kao što je to očito u 'Echoes', kad žele sebe predstaviti kao pitome mačiče snime nešto poput 'The Same Space', no pravo ludilo na albumu započinje naslovnom skladbom 'Surfing the Void', gdje se psihodelija i falsetto vokali idealno udružuju.

Ako ste pomislili da je nemoguće spojiti melodičnost Franza Ferdinanda i opskurni synth-pop zvuk, a da sve to rezultira mističnošću Blue Oyster Culta, poslušajte 'Valley of the Calm Trees', dok 'Venusia' i 'Extra Astronomical' zvuče poput Davida Bowieja koji orbitira oko Marsa, konzumirajući šestog hoffmana.

Količina kontrolirane buke očito je previše i za same Klaxonse, koji svakih nekoliko pjesama vole slušateljima priuštiti odmor za uši, nudeći im smirenu 'Twin Flames', no u formu se vraćaju s 'Flashover' i 'Future Memories', u kojoj se vidi da su kao klinci bili bombardirani brit-popom. Za kraj je ostavljena 'Cypherspeed', ukroćena završnica koja nikako da eksplodira.

Gotovo neambiciozne momke, kakvima se Klaxonsi pokušavaju predstaviti, 'Surfing the Void' postavlja na čelo nečega što bi se u skoroj budućnosti moglo pretvoriti u novi glazbeni pokret na Otoku. Ako ne, oni se time neće ni najmanje zamarati.

Kylie Minogue 'Aphrodite', Ocjena: 5/10
(Parlophone / Dallas Records, 2010)

Prvo da ispravimo jednu nepravdu - u općoj euforiji oko Lady Gage, mediji su je sve češće počeli proglašavati 'pop princezom'. No, to je titula koju Kylie Minogue već godinama ponosno nosi, zasluženo ili ne, nije ni bitno. Gaga eventualno može postati pop knjeginjom ili caricom, ali princezom i kraljicom (Madonna) definitivno ne. Toliko o kadrovskim križaljkama u vrhu ženske pop scene.

S druge strane, da je Kylie svoj status gradila albumom 'Aphrodite', ne bi bila proglašena niti pop dvorskom ludom. S obzirom da je australska zvijezda od početka karijere ručunala samo na jake singlove, dok su albumi služili samo kao opravdanje za izdavačku aktivnost, s ovim je albumom i u tome zakazala. Najavna stvar s CD-a 'All the Lovers' nije ni blizu udarnog singla 'Slow' s albuma 'Body Language' iz 2003., a niti slabašnog pop-rock pokušaja '2 Hearts' s prošle ploče 'X'.

'All the Lovers', kao i veći dio albuma, infantilni je pokušaj nostalgičnog povratka u dance-pop zvuk osamdesetih, kojega je njezin autorski tim uspješno oživio samo u 'Cupid Boy'. Kylie je u svojoj karijeri pokazala da zna i može biti pop pjevačica na visini zadatka, kao što je bila u 'Madonna fazi' na albumu 'Body Language', i stoga je još čudnije što je sad snimila materijal kojim se uglavnom ('Everything Is Beutiful', 'Better Than Today', Too Much') obraća publici 'ispod 10'.

Kylie Minogue je nedvojbeno talentirana glazbena zabavljačica, koja je u stanju s minimalnom scenografijom i dva do tri plesača na sceni, napraviti odličan koncertni show, u što se ovaj novinar svojim očima uvjerio tijekom 'Body Language' turneje. Zato zaslužuje i puno bolje pjesme od ovih koje je ponudila na 'Afroditi'.

>> Kings Of Leon, Robert Plant i R.E.M.