Novi albumi

Chris Cornell, Lady Gaga i Pink Studio

Piše Zoran Stajčić, 02. lipnja 2009. @ 10:48

Chris Cornell snimio je jedan od najboljih albuma u svojoj karijeri, dok su se svojim prvijencima uspješno predstavili Lady Gaga na svjetskom , a Pink Studio na hrvatskom tržištu.

Chriss Cornell 'Scream' – Ocjena: 10/10
(Interscope / Universal, 2009.)

Dugo se u glazbenom svijetu nije mogao čuti i osjetiti takav hrabar iskorak kakav je učinio plevač i autor Chris Cornell. Legendarni glas Soundgardena i Audioslavea odlučio se za potpuni zaokret, svjesno znajući da takav eksperiment za većinu njegove publike znači spaljivanje svih mostova iza sebe i odlazak u neizvjesnost gdje ga stari obožavatelji neće slijediti. Ali čovjek mora pratiti svoj put, pa kud puklo, da puklo.

Cornell je već 2007. godine uoči izdavanja drugog solo albuma 'Carry On' u nekoliko intervjua najavio kako je zainteresiran za soul i R&B i kako bi se htio u tome okušati. No 'Carry On' je bio klasični srednjestrujaški rock uradak na kojem je veću pažnju privlačila jedino potpuno izmijenjena obrada Jacksonove 'Billie Jean', dok se u većini materijala osjećao zamor materijala. Istini za volju Cornell je teškim rifovima cijeli život i tako nešto je bilo samo pitanje vremena.

Potpisao je i pjevao na nekoliko albuma za koje se pokazalo da su bili ključni za promjenu toka rocka i stvarno bi bilo maloumno tvrditi da je njegov izlet u potpuno drukčiji stil neka vrsta izdaje. Čak bi se prije moglo zaključiti da je otišao u plesni R&B i suradnju s Timbalandom kako bi ostao vjeran sebi. Ukratko radi se o albumu čija glazbena podloga nosi klasični Timbalandov potpis kakav se do sada mogao čuti kod Missy Elliot, Jay-Z-ja, Madonne, Pussycat Dolls, Britney Spears, 50 Cent-a...

Ali ono što je najvažnije napomenuti je da je i Timbalant evoluirao uz Cornella, tako da svi nabrojani izvođači uistinu zvuče kao predigra za pravu stvar, odnosno album 'Scream'. Bez imalo pretjerivanja Cornell je najbolji muški pjevač s kojim je Timbaland do sada radio, osim toga radi se o inteligentnom autoru i kompozitoru koji gaji ljubav prema veličinama kao što su Michael Jackson i Stevie Wonder i ono što je najvažnije pjevaču čiji vokal je i po rasponu i tehnici jednak spomenutima.U nekoliko pjesama poput 'Sweet Revenge', 'Get Up' i Scream', Cornell kao da nastavlja ono što je Jackson pružio na albumima 'Thriller' i 'Bad'.

Cijeli album je nabijen plesnim ritmom, ali je Cornellova prednost pred 'novim' kolegama u hip hopu i R&B-ju što nije umjetno nabrijani karakter, već sljedbenik stare pjevačke škole koji u eter pušta onoliko emocije koliko pjesma zahtijeva. Timbaland se pak posebno potrudio i napravio tematske prijelaze između svake pjesme. Iz završetka prethodne obavezno počinje naredna pjesme, čime se dobiva osjećaj da je u pitanju neprekinuti niz unutar kojeg se harmonije i ritmovi savršeno izmjenjuju.

Ono što je bilo do sada nezamislivo, postalo je genijalno, a to je da jedna rock ikona ima album unutar kojeg niti u jednom trenutku ne zasvira bend, osim na kraju u skrivenom blues bonusu, koji bi možda treba ukazati na to što je sljedeće (ili je u pitanju poveznica s 'Carry On' i 'Euphoria Morning').

Zbog svega navedenog 'Scream' je jedan od najboljih albuma koji je Chriss Cornell snimio u karijeri, a sudeći po tome kako kotira na američkoj top ljestvici, i jedan od najprodavanijih. U ovome trenutku uistinu ima nešto s čime je u stanju privući novu i mlađu publiku i istovremeno razveseliti dio starih fanova koji priznaju i cijene njegov rad i nakon Soundgardenovog 'Superunknowna'.

Pored toga još od albuma 'London Calling' grupe The Clash, 'Scream' je jedan od rijetkih albuma čija simbolika razbijanja električne gitare na coveru ima dublju pozadinu. Chris Cornell se tim razbijanjem električne gitare šarmantno riješio bremena olinjale i zastarjele rock zvijezde i svoju karijeru učinio nevjerojatno uzbudljivom u trenutku kad se činilo kako će ostati rob forme koju ne smije napustiti zbog svega što je u prošlosti napravio.

Umjesto polaganog truljenja i padanja u zaborav, odlučio je zasjati u novom svjetlu, makar ga to spržilo. U tome je uspio. Za tako nešto spremni su jedino veliki umjetnici.

Lady Gaga 'The Fame' – Ocjena: 7/10
(Kon Live, Universal, 2008.)

U pop svijetu važno je biti prvi u nečemu i po tome biti zapamćen, a u slučaju Stefani Joanne Angelina Germanotta, umjetničkog imena Lady Gaga, može se reći da se njen ulazak u zvjezdanu celebrity postavu dogodio onog trenutka kad je priznala, ili izmislila da ima penis. Time je Lady Gaga postala prva pop zvijezda deklarirana kao dvospolac. Ima li u tome imalo istine i hoće li ova dvadeset trogodišnjakinja na koncertima početi u gaćice (u kojima se inače osjeća najudobnije na pozornici) stavljati mrkvu, krastavac, ili nešto slično, ili će se pak raditi o njenoj pravoj 'alatki' potpuno je nevažno.

Lavina je krenula. Pjevačica je razgolićena i 'obučena' samo u mjehure sapunice na naslovnici novog broja Rolling Stonea, a njene pjesme 'Just Dance' i 'Poker Face' nominirane su za Grammy i Australske MTV nagrade. No pored navedenog Lady Gaga se i ne čini kao netalentirana pjevačica čija karijera bi trebala trajati poput mjehura sapunice.

Pored svoje mladosti ova dvadeset trogodišnjakinja pisala je pjesme za već etablirana imena poput Fergie, Britney Spears, Pussycat Dolls i Akona. Upravo je Akon bio taj koji je zamijetio njezin talent i solidan glas, te joj ponudio ugovor sa svojom etiketom Kon Live Distribudion.

Prvijenac 'The Fame' odigrao je na kartu emocija svih onih koji žele postati poznati i slavni. Dakle u vrijeme vladavine celebrity kulture Gaga je ubola točno tamo gdje treba, jer uistinu velika većina onih u dobi od 13 do 23 godine (ali i starijih) žele biti slavni po svaku cijenu. Sve to je zapakirano u blagu retro elektro pop maniru, što je trenutno trend u popu kojeg se drže i face poput Akona, Kanye Westa i Britney Spears.

Lady Gaga se potrudila biti glazbeno pitka, lako provarljiva, zarazna i potpuno predana zadovoljenju najširih slojeva publike na plesnim podijima koju uz to bombardira stihovima o lijepima, prljavima, bogatima, novcu, slavi i paparazzijima. Naravno ni užici nisu izostavljeni u pjesmama 'Boys, Boys, Boys', 'I Like It Rough', 'Disco Heaven' i 'Summerboy'.

Sve to je špranca za bljutavu glazbenu katastrofu, ali cjelokupna slika i nije toliko loša. Lady Gaga je iznimna pjevačica, a u sebi ima senzibilteta sličnog onome koji posjeduje Pink. Ne može se dokučiti je li se dobro sprda, ili je uistinu ozbiljna, obzirom da posjeduje blagi kabaretski pristup unutar pjesama. Krajnji rezultat je zabavni album koji po pitanju plesnog ritma nije prevara.

Svojom univerzalnošću i komunikativnošću je podatan i za razne fitness i aerobic centre, a ima i nekoliko hitova koji nisu bezrazložno nominirani za prethodno spomenute prestižne nagrade. Idealan za glazbene konzumente laike, a takvih je najviše. Lady Gaga je prvu stepenicu uspješno svladala.

Pink Studio 'Soundtrack za lutku' – Ocjena: 7/10
(Dop Records / Menart, 2009.)

Pravilo za nove i mlade izvođače koje je staro valjda koliko i diskografija je da isti ti mladi i novi izvođači po pitanju predstavljanja imaju tri minute. Ako u te tri minute ne zadobiju simpatije, neće ih dobiti nikada. Najveći problem zagrebačkog power pop seksteta Pink Studio je što ne znaju za to pravilo, pa samo zbog rasporeda pjesama na svom prvijencu neće ovog trenutka zauzeti mjesto koje im pripada na domaćoj sceni.

Grupa ispred koje stoji pjevačica Ivana Kardum na sreću ne koristi formulu koju su prije nje utabale grupe Jinx, Yammat i razne frakcije potonje, već se više oslanja na rock paterne, zbog čega bi se uvjetno mogla povući paralele s Blondie.

Kao što je već navedeno na početku, Pink Studio umjesto da je u prvi plan gurnuo pjesmu 'Jutro poslije' i s bezobraznmi 'Odjebi od mene' refrenom otvoro debi album, ista je bespotrebno stavljena kao treća po redu. Time su uvodna 'Infra Inga' i 'Disco Koogla' dobile ulogu kolateralnih žrtava, odnosno nečega što se i ne sluša dok na red ne dođe favorit.

A to je u neku ruku nepravedno jer 'Infra Inga' posjeduje dubinu pogotovo porukom koju šalju riječi 'Ne daj da izgubim svog anđela na vrhu bodeža', ali nažalost dovoljno jaki efekt ne može postići kao prva pjesma benda koji se tek predstavlja.

'Disco Koogla' pak posjeduje potpuno drukčiji rakurs gledanja na stvari, i više zbunjuje nego što slijedi prvi pjesmu. Što se tiče 'Jutra poslije' uistinu je u pitanju najbolja i vanserijska pjesma Pink Studija, a taj kabaretsko-lirski odjeb bi lako mogao i postati himna jedne nove generacije. Uz to nakon nje pjesme 'Soundtrack za lutku', 'Električna', 'Akvarel' i 'Običan dan' slijede prirodni slijed stvari i otvaraju nove priče i proširuju stilske okvire grupe na pravi način.

Zamjerka na redoslije ide i na posljednju '11. studeni'. Tom krokiju uz akustičnu gitaru iz kojeg iskri topla ženska emancipacija trebao se dogoditi puno prije, a album zatvoriti s nečim kompleksnijim baš poput 'Infra Inga'. kako stvari za sad stoje dobar materijal (i vjerojatno uživo solidan bend) samo zbog redoslijeda pjesama ne pruža dovoljno jak dojam, već se nepotrebno čine sramežljivim, a nema se čega sramiti. Produkciju koju potpisuju Shot i Erol Zejnilović treba pohvaliti jer su odlično ukomponirali sanjive vokale i žične instrumente nasuprot tvrdom i energičnom bubnju zbog kojeg se Pink Studio i može nazvati power pop grupom.

Prijašnje recenzije: Depeche Mode, Green Day i Kandžija