Disneyland? Ne hvala!

Zahvaljujući svom novinarskom statusu, uspjela sam dobiti besplatnu kartu za koju bi inače morala izdvojiti oko 80 dolara. Pošto nisam bila baš toliko nabrijana na 'svijet čarolije', nisam se odlučila za organizirani prijevoz koji kreće u 8.30 ujutro, već sam se pogodila s taksistom za cijenu od 80 dolara.

Pročitajte i ovo Miami report Ivane Nanut Jelena Janković: 'Nije istina da mijenjam gaćice tijekom meča!' L. A. report by Ivana Nanut Prešutno ignoriranje zakona o zabrani pušenja

Naime, taj park udaljen je od L. A. nekih sat i pol vožnje, nalazi se u Orange Countyju. Pri ulazu u, prigodnog li imena, Disneyland Drive, prvo što vidim je hrpa hotela gdje oni najnabrijaniji posjetitelji spavaju i ostaju čak po tjedan dana. Iako sam se s taksistom dogovorila da me vozi u jedno doba dana natrag, pravio se mutav i rekao mi da to neće biti moguće. Pošto sam sad već po svaku cijenu željela što prije ući unutra, apsolutno mi nije bilo važno kako ću i na koji način natrag do svog hotela. Ipak sam u Disneylandu, Petar Pan će me zračnim putem teleportirati.

>>  Lindsay Lohan, umjetni snijeg i seks na jednu noć

>>  Oči u oči s Magicom Johnsonom

>>  Paris Hilton, žohari i Gay TV

Iako je radni dan ovdje sve vrvi djecom, roditeljima, pankerima, zaljubljenim parovima, bakama i djedama, invalidima, studentima, srednjoškolcima i naravno, turistima.

Nakon što sam, koooonačno ušla, pred mojim očima ukazala se ulica kao iz bajke. Krcata je dućanima, novogodišnjim ukrasima, slatkišima, likovima iz crtića, ma jednom riječju, nešto, kako oni vole napominjati, magično.

Ulazim u 'Splash Mountain' i kužim da je riječ o kardinalnoj pogrešci. Vožnja je u balvanima po vodi, blaža verzija rollercostera, al' dovoljno jaka da mi kroz glavu prođe, šta je meni ovo trebalo. S jedne strane nalazi se Indiana Jones Adventure park, s druge Tarzan's Treehouse, a s treće Pirate's Lair. Tu sam već izbezumljena i ne znam kud bi prije. Svaki od tih tematskih parkova, a ima ih preko osam, je besplatan. Jednom kada uđeš, apsolutno svaka vožnja je uračunata u cijenu skupe karte. Jedino na što trošiš novac su hrana, piće i drangulije. I tu već lagano bankrotiraš.

Prva vožnja bila mi je ona u parku 'Pirati s Kariba'. Prosjek čekanja je oko desetak minuta, što i nije tako strašno za prvi put. Ulazim u brodić koji je na vodi i kreće vožnja kroz povijest. Sve je to vrlo impresivno, lutke djeluju stvarno, a i fora je plutati po vodi. Doživljaj ne traje dulje od deset minuta. Za kraj puta, maše nam Jack Sparrow iliti Johnny Depp, a ja užurbanim korakom krećem dalje, jer tako je malo vremena, a toliko toga za vidjeti.

Sljedeća destinacija mi je 'Haunted Mansion'. Sjećam se kada sam ko mala hodala kućom strave i umirala od užasa kad bi mi se pred noge isprepriječio kostur ili neka mumija. Ovdje u Disneylandu očekivala sve to puta sto! Opet čekam u redu, pa ostajem u šoku jer ispred mene stoji mama koja drži u rukama dijete staro tri mjeseca. Čemu i zašto, apsolutno me nije briga, jer idem po svoju dozu straha.

Kreće ukrcavanje u vlakiće, a onda razočaranje života. Ovdje strah i prepad nikad nije kročio. Opet gledam u impresivne likove iz Tim Burrtonovih filmova (poput Grincha koji je ukrao Božić) i to je to!!! Drugim riječima nešto najdosadnije na svijetu.

Razočarana hodam New Orleans ulicom koja je vrlo vjerna kopija orginalu, ali ni to mi ne vraća osmjeh na lice. Ulazim u 'Splash Mountain' i kužim da je riječ o kardinalnoj pogrešci. Vožnja je u balvanima po vodi, blaža verzija rollercostera, al' dovoljno jaka da mi kroz glavu prođe, šta je meni ovo trebalo.

Iako je Disneyland posjetilo 515 milijuna ljudi od kada je otvoren, ja se ovdje više ne vraćam! Nagla skretanja lijevo desno, brzina preko 100 na sat, pa nagla spuštanja, ma jedna velika katastrofa za nekog 'ko ne voli da ga balvan ili bilo što slično dovede na rub povraćanja. Sva sreća, sve to jako kratko traje i sjedam nešto pojest da mi vrati snagu. Naravno, junk food prednjači na meniju. Mislim si, OK, sad dok sam tu, ajde nek padne jedan cheesburger. Svi fast foodovi na svijetu su Ferrariji naspram hrane u Disneylandu.

Gledam u meso koje izgleda kao da sam ga ja pekla. Totalno je pregoreno i ima okus po kamenu. Al glavno da se Ameri oko mene ubijaju od te hrane i naravno, svi su strašno pretili. Bacam hamburger i mislim si, 'ajde, dati ću glupom parku još jednu šansu. Da ne zaboravim napomenuti, alkohol je ovdje strogo zabranjen, a pušiti se može samo na određenim mjestima.

Sad mi više nije ni impresivno vidjeti brod na parni pogon prigodnog naziva Mark Twain (i na tome se može voziti), podmornice u kojima možeš promatrati svijet iz crtića 'Finding Nemo', 'It's a small world' park gdje opet kroz vožnju na vodi uz prigodnu Božićnu pjesmu gledaš sve narode ovoga svijeta kako zajedno šire bratstvo i jedinstvo. Više mi ne pada na pamet ni kupiti one glupe Mickey ili Minnie Mouse uši, al' umirem od smijeha što uz voće prodaju i ogromne krastavce koje grickaš poput jabuke.

Sve se na kraju svodi na isto. Svaki tematski park sastoji se od vožnje u glupim vlakićima koji te okreću i prevrću do izbezumljenja, a za one malo mlađe voze 2 na sat, gdje tri puta umreš od dosade.

Svakoga dana u 6.30 popodne je neka parada likova iz crtića koji paradiraju ulicama Disneylanda. U to vrijeme dječja kolica napadaju. Ljudi je više no ikad, djeca vrište na svakom uglu, a nigdje alkohola na vidiku. Za djecu savršeno, a za odrasle bez djece pakao!

Drago mi je da sam i to konačno vidjela i shvatila da osim vizulane impresioniranosti, u Disneylandu nema čarolije. Možda da nije toliko daleko i skupo, ne bih se bunila, ali definitivno omjer cijene i usluge, ne stoji. Iako ga je posjetilo 515 milijuna ljudi od kada je otvoren, ja se ovdje više ne vraćam!