Izloženost djece ekranima usporava kognitivni razvoj, dovodi do teškoća s pažnjom, usporava razvoj govora i potiče burne reakcije. Djeca do 2. godine uopće ne bi smjela biti izložena ekranima, ali istraživanje Poliklinike za zaštitu djece pokazalo je da ih je izloženo čak 79 %. Preporuka Svjetske zdravstvene organizacije je da djeca do druge godine uopće ne bi smjela biti izložena bilo kojoj vrsti ekrana, a rezultati istraživanja Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba iz 2017. godine na području Hrvatske, pokazalo je da je čak osmero od desetero male djece u doticaju s ekranima.
Posljednjih godina primijećen je i porast djece koja dobivaju odgodu upisa u prvi razred osnovne škole.
Na razini Hrvatske ove godine oko 4000 djece dobilo je odgodu upisa, a među najčešće navedenim razlozima je psihofizička nezrelost djece. Na psihofizičku nezrelost može utjecati više razloga, a ekraniziram (pretjerano izlaganje djece ekranima) mogao bi biti jedan od njih.
Razvoj dječjeg mozga je najintenzivniji do treće godine, kaže psihologinja iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Zagrebu Ivana Bilić. Objašnjava da mozak funkcionira preko sinapsi koje su veza između različitih neurona.
Pročitajte i ovo
Dijelovi mozga su odgovorni za različite funkcije poput kretanja, govora, emocija. Izlaganje različitim senzomotoričkim podražajima jačaju sinapse i izgrađuju mozak. U slučaju da se dijete nedovoljno izlaže različitim vanjskim podražajima, odnosno kada je većinu vremena izloženo istom podražaju, primjerice ekranima veze se počinju stanjivati i brzo nestaju, objasnila je Bilić.
Edukacijska rehabilitatorica Jelena Petranović zaposlena u Dječjem vrtiću "Pjerina Verbanac" u Labinu kaže da djeca mlađa od dvije godine ne bi smjela uopće biti izložena ekranima osim video poziva s bliskim osobama i to pod nadzorom odrasle osobe. Izloženost djece u dobi od 2 do 3 godine bi maksimalno trebala biti pola sata dnevno. Djeca u dobi od 3 do 4 godine isto ne bi smjela provoditi više od 30 minuta pred ekranom, a djeca od 5 do 10 godina od 1 do 1,5 sati dnevno, kaže Petranović.
Dodaje da je vrijeme provedeno pred ekranom potrebno balansirati s razvojem praktičnih vještina i boravkom vani.
Kada su veze u mozgu čvršće, djeca će uspješnije percipirati svijet oko sebe, lakše će komunicirati i usvajati nove informacije. Postići to u praksi znači djetetu dati adekvatne igračke i druge podražaje primjerene njegovoj dobi, ali ne ih i izložiti prekobrojnim igračkama i stvarima, savjetuje Bilić.
Neka djeca prvo progovore engleski jezik
Petranović kaže da nije samo vrijeme pred ekranima važno već i kvaliteta onoga što se gleda.
Treba pomno odabrati što će dijete gledati, primjerice crtiće sa sporijim ritmom izmjenjivanja slika, umjerenim vizualnim i zvučnim efektima te prvenstveno sadržajem sukladnim razvojnoj dobi.
Ističe i da treba dati prednost sadržajima na materinjem jeziku.
Kaže da nisu rijetki slučajevi da djeca prije progovore engleski, nego hrvatski koji im postaje kao drugi/strani jezik.
Često roditelji u tome ne vide problem, već su ponosni. Ali, pitanje je u tim slučajevima koliko je ostvaren puni potencijal izražavanja na materinjem jeziku, kaže Petranović.
S druge strane, ako je generalno izloženost ekranima adekvatna te govorno-jezični razvoj djeteta na materinjem jeziku uredan smatra da nema štete u gledanju sadržaja na drugim jezicima.
Kada je dijete usmjereno na ekran, odvija se jednosmjerna komunikacija. Petranović kaže i da dugotrajna izloženost ekranima smanjuje djetetovu samokontrolu te doprinosi razvoju agresivnog i autoagresivnog ponašanja.
Ako je dijete pred mobitelom, tabletom ili računalom, jednim klikom dobije sve i odmah. Brze izmjene sadržaja smanjuju dugotrajnost pažnje i koncentracije te im podražaji iz vanjskog svijeta koji su sporijeg ritma postanu dosadni i nezanimljivi.
Petranović kaže da se to u vrtiću vidi kada djeca ne uspijevaju pratiti čitanje priče, slušati upute, usvajati nova znanja, samostalno se igrati te generalno sudjelovati u vođenim aktivnostima.
Dodaje da kada je dijete u dvosmjernoj komunikaciji s odraslim ili drugim djetetom ima priliku imitirati govor te verbalno izražavati svoje potrebe i osjećaje, učiti o suradnji, iskazivanju emocija, empatiji, regulaciji osjećaja i raznim drugim vještinama koje su neophodne za razvoj govora i postizanje socio-emocionalne zrelosti.
Kako se nositi s dječjom ovisnošću o ekranima i koji su alati roditeljima i odgajateljima na raspolaganju objasnila je Bilić.
Pročitajte i ovo
Važno je postaviti granice i biti dosljedan u njihovu provođenju. Potrebno je ograničiti vrijeme provođenja za bilo kojom vrstom ekrana, maknuti ih iz djetetove blizine, dogovoriti zajednička pravila o njihovu korištenju, ali i sam biti primjer.
Bilić kaže da se s djetetom može provoditi zajedničko vrijeme u kućanskim poslovima (u skladu s dobi, slaganje posuđa, pravljenje ručka ili kolača, dijete neće biti pred ekranom, a učit će se odgovornosti i samostalnosti) ili vani, u prirodi (trčanje, kontakt s biljkama i životinjama, skakanje po lokvama i blatu i sl.).
Savjetuje da se za vrijeme jela ugase i maknu svi ekrani iz vidokruga i da se djeci omoguće kreativne aktivnosti, pa i vrijeme kada će im biti dosadno jer im se tada zapravo pruža prilika da osmisle vlastito slobodno vrijeme i razvijaju kreativnost.
