Božić je i uvijek ima mjesta za desert, stručnjakinja objašnjava i zašto

Koliko ste se puta našli u situaciji da je božićni stol pun, sve s tanjura pojedeno i osjećaj sitosti nepobitan, no ipak, pogled na kolače ponovno budi apetit? Komad kolača može djelovati neodoljivo čak i nakon obilnog obroka. Ne brinite, ako vam ta situacija zvuči poznato i ne, nemate problem sa samokontrolom. Prema Michelle Spear, profesorici anatomije s britanskog Sveučilištu u Bristolu, riječ je o načinu na koji tijelo i mozak usklađuju užitak, kapacitet i vrijeme.

tri vijesti o kojima se priča Važnije od nafte i plina Svi strahuju da će Iran izvesti napad koji bi izazvao apokalipsu: "To je kao upotreba nuklearnog oružja" u tijeku Kriza na Bliskom istoku VIDEO Trump zaprijetio NATO-u, brzo mu stigao odgovor. Iran objavio glavni uvjet za kraj rata NAKON BREXITA Napuštaju EU? Premijer europske zemlje upozorio: "To je stvarna prijetnja. Žele je uništiti"

Želudac se često zamišlja kao kruta posuda, no on se ponaša poput prilagodljivog spremnika. Na početku obroka ulazi u fazu poznatu kao "želučana prilagodba", pri čemu se glatka muskulatura opušta i stvara dodatni volumen bez naglog porasta tlaka. Osjećaj sitosti stoga nije samo pitanje prostora, pojašnjava Spear u članku za The Conversation.

Tekstura je jednako važna kao i količina. Teška slana jela rastežu želudac i zahtijevaju veći rad. Mekani deserti traže minimalan mehanički napor, kaže Spear, što omogućuje dodatno opuštanje i stvara dojam da još ima mjesta.

Hedonička glad

Spear objašnjava da apetit ne određuje isključivo energetska potreba. Mozak reagira i na motivaciju potaknutu užitkom, opisanu kao "hedonička glad". Slatki okusi potiču dopaminske putove povezane s nagradom, privremeno prigušujući signale koji inače poručuju da je dosta.

Taj se učinak pojačava pojavom osjetilno specifične sitosti. Kako se okusi ponavljaju, zanimanje slabi. Novi profil okusa ponovno budi pažnju i želju, zbog čega ljudi iznenada osjete da bi mogli pojesti malo deserta, objašnjava Spear.

Deserti bogati ugljikohidratima napuštaju želudac brže od hrane bogate proteinima i zahtijevaju manje početne obrade, što dodatno učvršćuje osjećaj da se lako podnose.

Ključnih 20 do 40 minuta

Vrijeme također naginje ravnotežu. Hormoni koji održavaju sitost, uključujući kolecistokinin, GLP-1 i peptid YY, rastu postupno i često im treba 20 do 40 minuta da prevladaju u ponašanju, napominje Spear. Odluke o desertu često se donose prije nego što ti signali dosegnu vrhunac.

Na navedenu biologiju se nadovezuje i društveno učenje. Blagdanski obroci uče nas da slastice označavaju velikodušnost i slavlje. Društvena okruženja dosljedno povećavaju unos hrane.

Osjećaj sitosti uz istodobnu želju nije nedosljednost, zaključuje Spear, već odraz uobičajene fiziologije, koja je u dodiru s pamćenjem i sustavom nagrade.