Zabranjenom zonom oko Černobila tumara generacija koja vjeruje da nema što izgubiti

Pročitajte i ovo želi pisano obećanje Putin iznio uvjete za prekid rata: "Nema mira s Ukrajinom bez ovoga" Reakcije na udar Svjetski vođe bijesni zbog udara na Černobil: "Sad su ovi ruski idioti lansirali dron na njega!"

tri vijesti o kojima se priča virtualni let Pogledajte kako su Rafalei preletjeli Hrvatsku: Jednu županiju su izostavili s rute nerealno iskustvo VIDEO/FOTO Posjetitelj opisao zastrašujući trenutak preleta Rafalea: "To je poput zvučnog topa. Kćer mi se rasplakala, počela se tresti" SKANDALOZNA IZJAVA Kolaps! Otišlo im više od 20 liječnika, a na upit Dnevnika Nove TV iz bolnice poručili: "Čujemo se iza produženog vikenda"

Tinejdžer odjeven u zeleno-crnu paravojnu opremu govori na ruskom spuštenim tihim glasom. Zaraslo groblje jedva je vidljivo s njegove desne strane. Tradicionalna ukrajinska odjeća visi s nekoliko križeva, a iznad prizora prelijeće roda. "Ovo bi trebalo biti groblje", kaže dječak i posprema svoj GPS. Vadi Geigerov brojač i postavlja ga iznad jednog humka koji pokriva radioaktivne strojeve, a brojač počinje divljati i brojke rasti. "Ovo je van ljestvice", kaže dječak napola ushićen i napola preplašen. Ubrzo se miče s mjesta, a u kadru ostaje samo lešina reaktora broj 4. nekadašnje nuklearke Černobil.

26. travnja 1986. godine spomenuti reaktor je eksplodirao, a nuklearni požar trajao je 10 dana te oslobodio 400 puta više radijacije nego atomska bomba bačena na Hirošimu. Kišni radioaktivni oblaci natkrili su tad dijelove Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. 28 godina kasnije Černobil i dalje ostaje najgora nuklearna katastrofa u svijetu.

Post-apokaliptična romansa

No zabranjena zona oko Černobila plodno je tlo za "post-apokaliptične romantike", kojima je šuljanje u zonu i posjet napuštenom gradu Pripijatu postalo misija jednaka avanturi u potrazi za Svetim gralom. Oni tamo dolaze zbog razloga, koje niti sami ne mogu u potpunosti pojasniti drugima. Otkud onda taj kult?

Termin "stalker" (lovac koji se prikrada) prvi put se pojavio 1971. godine u znanstveno-fantastičnoj noveli "Roadside Picnic", dvojice autora, braće Arkadija i Borisa Strugatskija, odnosno 15 godina prije katastrofe u Černobilu.

Osam godina nakon izdanja knjige, ruski redatelj Andrej Tarkovski adaptirao ju je u film "Stalker". I knjiga i film postali su kultni klasici u posljednjim godinama Sovjetskog saveza.

Od game geeka do 'stalkera' u stvarnosti

Pravi razlog pojave "stalkera" u Zabranjenoj zoni oko Černobila, ipak je najviše potaknula istoimena računalna igra mladih ukrajinskih programera i dizajnera. Naslov njihove igre "S.T.A.L.K.E.R." stoji za "Scavangers", "Trespassers", "Adventurers", "Loners", "Killers", "Explorers" i "Robbesrs".

Mjesto radnje tih strvinara, ometača posjeda, avanturista, samotnjaka, ubojica, istraživača i pljačkaša smješteno je upravo u Zabranjenu zonu. Igra je prodana u pet milijuna primjeraka a nedavno je doživjela i svoj nastavak. Iz njezine baze fanova proizašli su i oni kojima avantura u zabranjeno na zaslonu računala više nije bila dovoljna. Počeli su organizirati slabo organizirane odrede koji su eksperimentirali s ilegalnim ulaskom u zabranjenu zonu.

Skrivena tajna i prkos

Većina stalkera svoju aktivnost skriva od obitelji, no ima i onih koji to rade iz prkosa svojim obiteljima. Jedan od njih je to pojasnio svojim statusom "djeteta Černobila", za što ima i posebnu karticu, piše Independent. Taj status dobio je zbog izloženosti radijaciji u ranoj dobi. "To nam je omogućilo neke privilegije. Slali su nas u resorte i ljetne kampove na odmor i poboljšanje našeg zdravlja. Moj djed gasio je požar u Zoni punih mjesec dana. On ne bi bio sretan kad bi znao da idem tamo. On je tamo bio protiv svoje volje. Ja tamo idem jer to želim. Njemu bi to bilo nezamislivo", opisao je neimenovani stalker.

Aktivnosti stalkera mogu se promatrati i kroz prizmu adolescentskog bunta kroz seks, droge i izlaganje radijaciji, te ako ništa drugo, onda iz jednostavnog razloga zato što se osjećaju kao generacija koja nema što izgubiti. No ipak, za mnoge stalkere, to je i nešto više. Postoje čitave online zajednice koje razmjenjuju informacije, smjernice i savjete o tome koje su rute sigurne od prisutnosti policije, koji su ulazi postali preopasni ili gdje ima skrivenih zaliha.

Igra sa sudbinom

"Možda izvana dobijemo više radijacije nego uobičajeno, ali jednom kad izađemo, radionukleide operemo s kože i to je to. Najveći je rizik kad radijacija uđe u tijelo. Zato pokušavamo sve ponijeti sa sobom, vodu i hranu", kaže drugi neimenovanio stalker.

No, ima i onih koji piju vodu neposredno iz rijeke ili jezera pored reaktora broj 4., a to šalje sasvim krivu poruku javnosti, pogotovo kad se snima na videu. Za lokalnu policiju to je glupost, a ne junaštvo.

Što stalkeri vjeruju da se nalazi u Zoni? Nevidljivi neprijatelj koji bi ih mogao ubiti s navršenih 50, a ne 70? Ne. Hodanje kroz prošlost po vlastitim uvjetima? Možda. Odgovaranje na energetski potencijal njihove mladosti, unatoč riziku? Čini se.

Ono što je sigurno jest da im tumaranje Zonom donosi onaj sadašnji trenutak, realnost u divljem zelenilu i stvarnosti bez zakona i puteva. U tome, oni vjerojatno imaju osjećaj da postaju gospodarima vlastite sudbine. Riječ je ipak o vrlo opasnoj igri sa sudbinom.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook