U Tanzaniji, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, dobar dio stanovnika prvi je put u životu vidio televizijsku kameru. I umjesto tmurnih lica i smrknutih pogleda, našu ekipu svugdje je dočekala pjesma.
Pročitajte i ovo
Ta afrička zemlja daleka nam je i po kilometrima i civilizacijski. To je jedan sasvim drugi svijet u kojem djeca uče zbrajati na čepovima boca, a da bi se mogli upisati u školu moraju donijeti svoju klupu i stolicu. Tamo se djevojčice obrezuju i brakovi se dogovaraju prema broju krava, a muškarci imaju nekoliko žena. To je narod koji slijepo slijedi tradiciju svojih predaka, ali i narod koji živi uz pjesmu i u teškom siromaštvu.
'Njihovi svakodnevni problemi su borba za život, od jutra do mraka jer oni nemaju mjesečnu plaću, nego od jutra do mraka su u njivama na poljima', rekao je misionar Nikola Sarić. 'Ta djeca jedu jednom dnevno, možda, ili uvečer ili popodne, nema nikakve hrane više, jer ostave apsolutno nemaju. A djeca su pomalo sretna, vidite, prije nisu imali ni cipelica ni ništa na nogama. Međutim, sad već imaju odjeću, obuću pa su sretni', rekao je Nikola.
Divlji kamen umjesto mramora, ukrasne krpe umjesto skupog cvijeća, obično drvo manga umjesto krova impozantne katedrale. Tako izgleda sveta misa u jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu, Tanzaniji. Ovdje don Nikola živi već gotovo 40 godina.
'Bio sam šokiran kad sam prvi put došao'
'Znam da su sretni jer ovaj priprosti čovjek jednostavnim životom živi, a tko jednostavnim životom živi i tko je povezan s Bogom, on osjeća radost u srcu, on nema što izgubiti, njemu je sve dobitak', rekao je don Nikola. Danas druga domovina, na početku se činila kao noćna mora. Kada je don Nikola prvi put došao u Tanzaniju imao je tek 26 godina.
'O da, ja sam toliko bio šokiran kad sam prvi put došao 1973. Bio bih najsretniji da sam se, kad sam došao na odredište poslije par dana, da sam se mogao vratit ponovo u Hrvatsku, toliko mi je bilo teško', rekao je don Nikola. Od toga dana prošlo je 28 godina. Don Dražan i don Nikola hrvatski su misionari, njihov je zadatak propovijedati evanđelje i širiti kršćanstvo. Ali mi smo se uvjerili da to nije sve. Oni ovom narodu znače pitku vodu, obrazovanje, posao, i sitne radosti.
'Prije nas misionar je imao velikih problema kad je počeo osnivati filijalu ovdje. Tukli su ga kamenjem, stavljali su mu kamen po putu tako da nije mogao raditi, ali kad smo mi došli odmah smo išli na to da im nešto pomognemo. Kad smo iskopali ovdje bunar, odvezli smo njima u selo vodu, jednu liniju vode i automatski mi smo im bili kao, eto, dragi', rekao je don Dražen.
Tanzanija na vrhu najsiromašnijih zemalja
'Gdje nema vode, nema ceste, nema škole pa kako bi vi mogli ostati zatvorena srca, bez ljubavi da se ne pomogne tim ljudima. U svojim kućicama oni nemaju ništa. Ma nema kreveta, nema stola, nema stolice, oni leže na onoj koži gdje ima koža od kakve životinje ili na onoj sturi, kako bi rekao, što oni naprave da djeca mogu tu spavati', dodao je don Nikola.
Početak naše tanzanijske avanture značio je četiri sata vožnje, od najvećeg grada Dar es Salaama, do misije u 300 kilometara udaljenoj Dakawi. Ova zemlja od 40 milijuna stanovnika pri samom je vrhu popisa najsiromašnijih zemalja svijeta.
'Plaće su po selima negdje oko 80 tisuća šilinga, ovi koji rade po gradovima oko 150 do200 tisuća šilinga', rekao je don Dražen.Ili u prijevodu, 53 kune po selima, te između 100 i 130 kuna u državnim firmama po gradovima. 'To je isto jako malo za preživjeti, ali narod uvijek nešto vrti, radi u polju', rekao je don Dražen.
'Prije ih uopće nije bilo na cesti, zadnjih godina su došli na cestu, valjda puno mladih dolazi iz sela, idu u grad, računaju da je puno ljepše, vidjeli su to na televiziji, život u gradu i onda ovi iz sela svi žele u grad, i kad dođu u grad jednostavno se izgube, ne mogu opstat, ne mogu živjeti, onda moraju tražiti, prehraniti se na taj način, preprodavaju', objasnio je don Dražan.
Ta djeca jedu jednom dnevno, možda, ili uvečer ili popodne, nema nikakve hrane više, jer ostave apsolutno nemaju. A djeca su pomalo sretna, vidite, prije nisu imali ni cipelica ni ništa na nogama. Međutim, sad već imaju odjeću, obuću pa su sretni Teret nose i prevoze na maštovite i jeftine načine. Na rubu naselja prodaje se sve, namještaj, građevinski materijal i hrana. Sasvim je uobičajena scena vidjeti školarce kako sami hodaju uz jako prometne ceste, bez pješačkih prijelaza i semafora. Obrazovanje nije jača strana Tanzanije, i veliki broj školske djece ipak završi na poljima, a ne na dodjeli svjedodžbi.
Još nije 8 sati u misiji u Dakawi, a malena pospana dječica iz sela već stižu u vrtić u misiji. Prije ulaska u razred, moraju se dobro zagrijati i razgibati. Iako je ovo zapravo vrtić, djeca uče pisati, uče engleski jezik i matematiku, ne pomoću igrački, jer ih nemaju. Zato marljivo skupljaju čepove boca. 60-ak djece od tri do šest godina svoja jutra provodi u misiji.
Misionari kažu da svaki dan stižu uredni i čisti, jer im majke čim dođu kući peru školske uniforme. Tijekom nastave dobiju i jedan obrok, što je najveći razlog zašto roditelji djecu šalju tu, a ne u polje ili ispašu. 'Još oni nisu ušli u bit toga školstva koliko sam ja vidio. I zaista, mi im govorimo o tome da djecu valja školovati da će im djeca pomoći. Međutim, malo po malo to se razvija, ali to ne može najednom doći. Za to treba desetke i desetke godina', rekao je don Nikola.
Muslimani povjeravaju djecu katolicima
'Pridobili smo ih na jedan način, socijalno radeći i otvoreni smo prema svima. Vidite, od ove djece ovdje, njih 70, sigurno 40 djece je muslimanske. To znači u ovome selu koji su muslimani oni povjeravaju svoju djecu nama misionarima katolicima jer je dobar odgoj', rekao je.
Ana nije diplomirana učiteljica, ali zna malo engleskog i trebala je posao. Učiteljica je već 10 godina, uz to i samohrana majka četvero djece. Kaže, kada završi ovdje poučavati djecu, onda mora raditi u polju. Iako imaju krov nad glavom, ovom vrtiću nedostaje osnovnog pribora, kredi, knjiga i bojanki. Većina ove djece neće nastaviti školovanje, jer, ono je u Tanzaniji više iznimka nego pravilo.
Najveći broj stanovnika živi od poljoprivrede, otprilike 90 posto. Mi smo otišli u polja riže, u doba kada se radnici nakon dugog dana pakiraju i odlaze kućama. Kada sunce zalazi, seljaci postaju čuvari, paze da divlje zvjeri ne naprave štetu na usjevima. Preko dana znaju doći majmuni iz buša, a po noći slonovi.
Jedan seljak s polja nije otišao već šest mjeseci. Tu spava, jede, odmara, a jednom su ga posjetila i djeca. I misionari imaju svoja polja, riže i kukuruza, i to im je bitan izvor zarade. U misiji zapošljavaju radnike koji se za urod brinu. To su ljudi iz sela, koje od milja zovu susjedi. Dakawa ima nekoliko tisuća stanovnika.
'Stavljanjem ruke na glavu izražavaju poštovanje i kažu 'šikamo!', što je neki arapski izraz, ne zvuči baš lijepo, a znači 'ja se stavljam pod tvoje noge'. A ti trebaš odgovoriti 'marahaba', što znači 'tako i treba'', objašnjava don Nikola. Kao poljoprivrednici, ovi stanovnici imaju hrane kad ih vrijeme posluži, ali mora biti svježa jer nemaju hladnjaka, ni načina da hranu sačuvaju. Zato im se prehrana bazira na povrću. Kuće su jako jednostavne, samo osnovni namještaj, bez kupaone i kuhinje, pa žene kuhaju na dvorištu.
Ruke se peru samo vodom
30-godišnja Nunn se baš vraćala iz 10-ak kilometara udaljenog polja. Cijeli dan nije ništa ni jela ni pila, a u polju je radila od 6 ujutro. Hasuka nam je htjela pokazati što radi od palminog lišća. Dva puta se udavala, prvi put za muslimana, drugi put za katolika. Ništa čudno, kažu nam. Njezino 5-ero djece islamske je vjere, a ona je jedna od najstarijih žena u selu.
Dok su čekali hranu, djeca su se zabavljala. Razloga za pjesmu se nekako uvijek nađe. Kad je večera bila gotova, inzistirali su da jedemo s njima. Na njihov način, ruke smo oprali samo vodom i nije bilo posljedica. Žganci, zelje i krumpir skroman su i ukusan obrok kojeg su ponosno podijelili s nama.
Dakawa od nedavno ima cisterne s pitkom vodom pa ne moraju kilometrima pješačiti kako bi okupali djecu, oprali suđe i odjeću. Dva su službena jezika, engleski, kojim se većina stanovnika ipak ne služi i swahili. Njega naši misionari koriste češće nego hrvatski.
Hrvatski misionari još uvijek ne razmišljaju o povratku u Hrvatsku. Njihova osnovna zadaća je širiti vjeru. Na ovim prostorima to je značilo i spašavati ljudske živote, smanjivati ljudsku patnju. Običaji ovih naroda dali su za pravo roditeljima da ubiju svoju bolesnu, tek rođenu djecu, rođacima da žive pokopaju bebe siročad. Pokrštavanjem su te običaje prihvatili nazivati grijehom.
'Bez naroda to nema smisla'
'To nam daje snagu kad vidimo da je narod uz nas i mi uz narod. Ali teško je kad nema naroda, onda se pitaš zbog čega svega toga ja sam ovdje, bez naroda to nema smisla', rekao je don Nikola.
Ovdje se osjećaju kao kod kuće, a i čeka ih još puno posla. Želje su im veće od mogućnosti, htjeli bi izgraditi nove škole i vrtiće, opremiti djecu školskom opremom i stipendirati još učenika, više od 15, o koliko ih se sada brinu. Dio novca pribave od poljoprivrede, ali velikim dijelom ovise o donacijama. I mali iznosi bili bi neprocjenjivi, jer, jednom učeniku nije potrebno puno da bi imao sve što mu treba.
'Za dječji vrtić može se recimo sa 10, 20, 30 eura tako godišnje pa i manje, ako je tu u selu. Za osnovnu školu možda 50 eura godišnje', rekao je don Nikola. Ono što djeca u drugim dijelovima svijeta imaju u izobilju, ovoj djeci predstavlja veliko čuđenje i veselje. Ali si nikako ne smijemo uzeti za pravo da u nama izazovu sažaljenje. To što žive drugačije ne znače da su manje sretna.
'Njihova jednostavnost, otvorenost i radost u sitnim stvarima. Najjednostavnija stvar koja ima se daje, jedna bilježnica djetetu ili olovka, starijem da može kupiti lijekove, donijeti malo šećera, soli, koji komad sapuna ili komad robe, to ih čini sretnim', rekao je don Nikola.
