Bizarno: Amputiraju si zdrave dijelove tijela!

Prije nekoliko godina, George Boyer s Floride, nakon 18 godina tihe patnje, odlučio je uzeti stvar u svoje ruke. S drhtavim rukama grčevito držeći pištolj pucao je ravno u svoju nogu.

Pročitajte i ovo Nepoznat uzrok smrti Putnik iz vlaka ugledao stravičan prizor: Policija iz rijeke izvukla četiri tijela Nakon tri dana septički šok Nakon ugriza Shi Tzua ostala bez ruke i dvije noge

tri vijesti o kojima se priča Objavljeni detalji Sin poznate hrvatske pjevačice završio u istražnom zatvoru: Napao indijske dostavljače, ukrao im bicikle i novac HO! HO! HO! Evo kolike će božićnice dobiti zaposleni u državnim tvrtkama: Neki se vesele, neki hvataju za glavu EPICENTAR 16KM OD RIJEKE Potres u blizini Rijeke: "Dosta je zatreslo", "Zvuk poput grmljavine", "Tutnjava i treskanje"

Nakon što je stigao u bolnicu, pred liječnicima je stajala zbunjujuća dilema. Iako su mu nogu u potpunosti mogli spasiti on ih je preklinjao da mu je amputiraju, prenosi Bizzare.

Time je želio ispuniti svoju dugogodišnju želju za amputacijom.Godinama je istraživao i pripremao se za jutro kad si je pucao u nogu. Čak je i vježbao na ostacima životinja kako bi svoj cilj i ispunio.

'Želio sam biti bez jedne noge od kad sam bio dijete. Nitko mi nije mogao pomoći u ostvarenju ove nevjerojatne i pomalo iritirajuće želje koju imam otkad znam za sebe. Sada sam po prvi put u životu sretan', rekao je George Boyer u razgovoru za jedan list.

Iako šokantan, njegov slučaj nije jedini. Nekoliko godina prije toga, liječnik Robert Smith u Velikoj Britaniji uklonio je potpuno zdrav ud dvojici pacijenata u bolnici.Upitan zašto je o tome maštao, jedan od njih, Kevin Wright, odgovara: 'Jednostavno sam to želio. Nikad nisam osjećao da je lijeva noga dio mene. Tek se sada osjećam kompletnim', rekao je.

Ljudi sa sličnim idejama ima još. Psiholog dr. Michael First jedan je od prvih liječnika koji je predstavio detaljnu studiju o ljudima i dobrovoljnim amputacijama. Poremećaj je nazvan BIID 'Body Integrity Identity Disorder' ili dismorfofobija.

Kada je istraživanje započeo, javilo mu se mnogo ljudi koji su patili od sličnih problema. Shvatio je kako svatko od njih ima drugačije porive i probleme, a time i različite porive za izvođenje amputacije.

'Za većinu je ljudi amputacija pitanje identiteta. Osjećali su se kao da imaju identitet osobe kojoj su amputirani dijelovi tijela. Tu ideju većina njih ima u sebi od djetinjstva. Osjećaju se neugodno živeći sa svojim udovima. Jedino što im je bilo zajedničko je da o amputaciji razmišljaju od malih nogu', rekao je Michael First.

Razgovarao je s ljudima i koji su pokušali sami odrezati ili na neki način riješiti se svojih udova, čak saznao kako su razradili i metode kako ih ne bi jako boljelo, te razgovarao s čovjekom koji je svoju nogu stavio na tračnice vlaka kako bi ju odsjekao.

Jedan od ljudi s kojima je među prvima razgovarao je i Roger Kaufman iz New Yorka. On je sa samoamputacijom započeo nakon što nije mogao pronaći kirurga koji bi na takav pothvat pristao. Danas ima 70 godina i nema prstiju na rukama i nogama.

'Bio sam izviđač i tada sam naučio osnove prve pomoći. Shvatio sam da bi si mogao sam zaustaviti krvarenje nakon što prst odrežem. Prvi sam put sve pripremio, ali sam se u zadnji tren predomislio i zaspao. Nakon što sam se probudio napravio sam to odmah. Uronio sam prst u hladnu vodu na oko 10 min kako bi mi otupio. I tada sam ga udario čekićem, bilo je to kao da udaram po komadiću drveta', rekao je Roger Kaufman.

Ohrabren uspješnim zahvatom, nedugo nakon toga opet je uzeo čekić. Nekoliko tjedana nakon toga rezanje prstiju postala mu je svakodnevnica. Tako je tijekom godine dana ostao bez prstiju na lijevoj strani tijela. Sačuvao je samo palac. Sada pak samo ima palac na desnoj nozi. U tome su mu pomagali i prijatelji, pa čak i istomišljenici koje je našao preko interneta.

Od ovog poremećaja ne pate samo oni koji žele amputaciju već i svi koji žele neke drastične promjene na svom tijelu. Među njima je i Sean O’Connor koji od svoje desete godine želi postati paraplegičar.

'Bio sam još dijete kada sam počeo obilaziti knjižnice u potrazi za informacijama o ortopedskim pomagalima, kolicima i protezama. Priznajem da tada nisam znao što je paraliza nego sam samo bio fasciniran instrumentima. Nisam ni shvaćao svoje osjećaje, jedino sam znao da bi trebao biti paraliziran', rekao je Sean O’Connor.

A kako svoju želju ne može ostvariti, on se pretvara da je paraliziran. Koristi kolica i druži se s ljudima koji stvarno žive s tim problemom. Ali isto tako svjestan je i na nju ukazuje, da je njegova želja također jedna vrsta poremećaja ili nedostatka.

'Mnogi me pitaju da li bi mi to bilo dovoljno. Biti paraplegičar ili samo ne osjećati noge. Mislim da bi za mene bilo dovoljno samo izgubiti osjećaj u nogama', dodaje Sean O’Connor.

Nedavno spomenuti Roger Kaufman kaže kako amputacija prstiju njemu nije dovoljna. Zadovoljio bi se gubitkom velikog dijela dlana ili ruke.

'Pitate me kad će biti kraj tome? Moj je odgovor: Nikad', rekao je Roger Kaufman.