S jedne strane povećanje broja stanovnika znači da smo veliki uspjeh, ali s druge također znači da je potrebno više hrane, a samim tim i više prostora i energije, čime se pak povećava potreba za resursima. To je možda preveliki zahtjev za Zemlju.
Pročitajte i ovo
Javlja se pitanje, kako možemo podnijeti ovo povećanje i treba li uvesti globalnu politiku jednog djeteta, poput one u Kini?
Godine 1979., kao odgovor na dva stoljeća ubrzanog rasta broja stanovnika, kineska je Vlada najavila politiku jednog djeteta. Postojao je strah, ukoliko se rast broja stanovnika nastavi tim tempom, bio bi to prevelik teret za društvo i ekonomiju. Politika jednog djeteta bila je uspješna, ali imala je cijenu.
Govorilo se o prisilnim pobačajima i sterilizaciji, kojoj su bili podvrgnuti mnogi. Također, zbog preferiranja muške djece i selektivnog pobačaja, omjer muškaraca i žena, s prirodnog – 105 rođenih dječaka naspram 100 djevojčica, promjenio se na 121 rođenog dječaka prema 100 djevojčica, što je rezultiralo s mnogo više mladića nego djevojaka. Društvena posljedica toga varira od psihičkih problema do trgovanja ženama radi braka.
Slijedom ovoga, ima li smisla globalna politika jednog djeteta?
'Iskreno, mislim da to nije dobra ideja', rekao je John Bongaarts, potpredsjednik Populacijskog vijeća globalne neprofitne organizacije. 'Prvo, to nitko neće prihvatiti. Postoji masovni otpor prema politici jednog djeteta i u Kini. Ustalom, ne postoji ni jedna osoba koju poznajem, koja bi to podržala.'
Broj stanovnika u svijetu raste, ali ne raste jednakom brzinom u cijelom svijetu. U Japanu i Europi rađa se 1,4 do 1,6 djeteta po ženi. No, u Africi, ta je brojka znatno viša, čak 4,7.
Problem naroda s niskom stopom fertiliteta, je da imaju mnogo više starih nego mladih ljudi, što znači da je veći teret na mladima prilikom financijske i društvene potpore starijih. S ovim se problem trenutačno bori Japan, a veoma blizu istoj situaciji je i Kina, kaže Bongaarts.
Ukoliko se stopa fertiliteta svede na jedno dijete po ženi, moglo bi doći do ozbiljnog disbalansa u društvu, ali i globalnoj ekonomiji.
A kad jednom takav uzorak počne, teško ga je okrenuti. 'Demografija nije kao voda iz vodovoda. Jednom kad zatvorite pipu, teško ju je ponovno otvoriti', rekao je George Leeson, demograf na Oxfordskom Institutu za starenje stanovnika.
Bongaart zastupa pristup na tri razine, te predlaže da ih Vlade usvoje. Prvo je edukacija o kontracepciji. Drugo je što duže obrazovanje žena, budući da statistike pokazuju kako obrazovanije žene imaju manje djece. Te treće, odgoda trudnoće za kasnije godine.
Mogla bi postojati i druga rješenja koja nama još nisu očita, ali to se može pojaviti s povećanjem kolektivnog znanja. 'Povijesno i demografski, postojale su jednake izazovne situacije, s kojima se ljudski rod suočio i s kojima se uspješno borio. Siguran sam da će i u ovom slučaju biti tako', zaključio je Leeson.
