'Leže zamznuti u vremenu, na tisućama metara nadmorske visine. Broj poginulih na Mt. Everestu postaje nemoguće ignorirati', kaže Rachel Nuwer.
Pročitajte i ovo
A nitko ne zna koliko je točno tijela danas na ovoj planini. No, sigurno ih je više od 200. Penjači i Šerpe leže u pukotinama. Uglavnom su skriveni od pogleda, ali neki su postali poznati čvorovi na putu do vrha.
Možda najpoznatiji su ostaci Tsewanga Paljora, mladog indijskog penjača koji je izgubio život u zloglasnoj mećavi 1996. godine. Gotovo 20 godina njegovo tijelo, poznato kao 'Zelene čizme' zbog neonske obuće koju je nosio u trenutku smrti, ležalo je nedaleko vrha, na sjevernoj strani Everesta. Kada snijeg nije bio visok, penjači su morali zakoračiti preko njegove noge na putu do vrha i natrag.
Planinari ovakve događaje smatraju tragičnima, ali i neizbježnima. Međutim, za sve ostale ideja o lešu koji na ovaj način ostaje na vidjelu gotovo 20 godina se čini nevjerojatnom. Hoće li tijela poput ovoga na istom mjestu ostati zauvijek ili se nešto može učiniti? I hoće li se ikad donijeti odluka da Everest nije vrijedan svega toga? Još jedno pitanja nameće se ispred svih ovih - kada je smrt svuda oko njih, zašto ljudi uopće kockaju svoje živote na ovoj planini?
Dosezanje najviše točne za Zemlji nekad je služilo kao simbol 'čovjekove želje za osvajanjem svemira', kako je to objasnio britanski planinar George Mallory. Kada ga je novinar jednom prilikom pitao zašto se želio popeti na 8848 metara viski vrh odgovorio je 'Jer je tu'.
Smanjila se najveća planina na svijetu!
No, Everest više nije romantično, neosvojeno mjesto kakvo je nekad bio. Od prvog dolaska na vrh, planina je osvojena više od 7000 puta, a to je učinilo više od 4000 ljudi koji su za sobom ostavljali smeće, ljudski otpad i - tijela. MS Kohli, planinar koji je 1965. bio na čelu prve indijske ekspedicije koja je došla do vrha, kaže da danas uspon na Everest izgleda kao velika šala.
'Nimalo ne nalikuje starim danima kada je bilo izazova, avantura i istraživanja. Danas je to samo fizički uspon uz pomoć drugih', kaže. A planinarima pomažu Šerpe i drugi radnici koji se vraćaju jer se radi o dobro plaćenom poslu. Motivaciju ostalih koji se penju često je teško objasniti.
Profesionalni alpinisti vole inzistirati na tvrdnji da je njihov razlog drugačiji od onog koji ima većina klijenata koji plaćaju da bi se popeli na planinu. Njih se optužuje da im je jedina motivacija kasnije hvalisanje.
VIDEO Dramatična snimka iz Nepala: Psi predosjetili katastrofalan potres
'Netko je jednom rekao da je penjanje na Everest izazov, ali najveći izazov bio bi popeti se i nikome ne reći', kaže novinar i penjač Billi Bierling.
No, rijetki će priznati da se penju samo kako bi se mogli hvaliti.
Planinarima je penjanje privlačno i zbog flertovanja sa smrtnošću. Izbjegavanje fatalne nesreće omogućuje iluziju junaštva, kaže planinar David Roberts, ali on ne smatra da je to uistinu heorojski. Tijekom desetljeća intervjuiranja planinara Elizabeth Hawley je primijetila i da penjači u nekim slučajevima samo žele pobjeći od kuće i odgovornosti. Razloga je još, a penjači u svakom slučaju moraju odlučiti je li njihova strast vrijedna potencijalnog gubitka života i napuštanja najmilijih.
A kada se na stranu stave ratne zone, visoke planine su jedina mjesta na Zemlji na kojima je normalno naići na izložene ljudske ostatke. Od svih planina na kojima su penjači gubili živote, Everest vjerojatno nosi najveći rizik od nailaska na tijelo - jer ih je mnogo. I dok postoje oni koji se nakon nailaska na tijelo nastave penjati ohrabrujući se da se njima neće dogoditi ista stvar, tu su i oni koji nakon što ugledaju tijelo ne mogu dalje.
A što će se dogoditi s tijelom na planini ovisi o nizu faktora, uključujući i želje pojnika i njegove obitelji i gdje se smrt dogodila. Neki unaprijed dogovore povratak tijela obiteljima ukoliko dođe do tragedije. Povratak tijela košta tisuće dolara i ukjučuje napore šest do osam Šerpa, čime se i njihovi životi dovode u opasnost.
Najteža nesreća u povijesti uspona na Mt Everest! Zadrani izbjegli tragediju!
Mnogi planinari koji umru na planini tamo žele i ostati, ali Jenkins smatra da, kada preko tijela godišnje prelazi 500 ljudi, to više nije prihvatljivo. Kada tijelo postane često fotografiran 'objekt' najviše pati obitelj preminulog.
'Jednog dana ti maše u zračnoj luci, a sljedeći dan je 'Oh, tata se zove Zelena čizma i ljudi prolaze kraj njega'', kaže planinar Greg Child. Paljorov brat bio je uzrujan kada je na internetu otkrio da njegovo tijelo ima nadimak.
Što god se događalo na ovoj planini Everest i dalje privlači ljude da se vrate. U godinama koje dolaze planina će bez sumnje nastaviti osiguravati pozadinu za snove i osobne uspjehe, ali i oduzimati živote.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
