Proteklih desetak dana u Istanbulu i nizu drugih gradova u Turskoj obilježeno je velikim uličnim prosvjedima, čija je zajednička poruka usmjerena protiv vlasti premijera Recepa Tayyipa Erdogana.
Pročitajte i ovo
Sve je počelo kada je tek stotinjak aktivista nekoliko dana kampiralo u Gezi parku, jednoj od posljednjih preostalih zelenih površina u blizini trga Taksim u Istanbulu.
>> Turska: Tisuće odlučnih prosvjednika ponovno na ulicama
Demonstrirali su protiv prenamjene tog prostora i uklanjanja zelenila, a kada ih je nakon nekog vremena policija došla rastjerati suzavcem i vodenim topovima, broj prosvjednika je naglo narastao te se sve ubrzo pretvorilo u revolt protiv Erdogana. Najveći ga dio nezadovoljnih građana proziva zbog autoritarnosti i kršenja ljudskih prava.
Prodavao limunadu
Recep Tayyip Erdogan rođen je 26. veljače 1954. godine u gradu Rizeu na crnomorskoj obali na sjeveroistoku Turske. Otac mu je ondje bio zaposlen u obalnoj straži, a u potrazi za boljim životom obitelj se preselila u Istanbul kada je aktualnom turskom premijeru bilo 13 godina. Kao dijete praktičnih vjernika, pohađao je vjersku srednju školu, a izvan nastave je zarađivao džeparac prodajući limunadu i peciva na ulicama nekoliko opasnih istanbulskih kvartova. Na taj je način navodno 'istesao' tvrdoglavi karakter.
Završio je studij menadžmenta, a tijekom studentskih dana stupio je u kontakt s Necmettinom Erbakanom, vođom niza islamističkih političkih stranaka, koje su sve redom bile zabranjivane zbog činjenice da su njihovi programi, između ostalog, sadržavali i religijske odrednice. To se protivilo s konceptom sekularne države kakvu su zamišljali sljedbenici osnivača moderne Turske Mustafe Kemala Atatürka, među kojima su bili i zapovjednici politički vrlo utjecajne vojske.
U politiku ga uveo islamist
Erdogan je još 1976. postao predsjednikom lokalnog ogranka mladeži Erbakanove Stranke nacionalnog spasa, a kasnije ga je slijedio u Stranku blagostanja (Refah). Nakon njezine zabrane, s većim dijelom članstva prešao je u Stranku izvrsnosti iz koje je u konačnici 2001. godine nastala danas vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP).
Gradonačelnik Istanbula
Tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća, Erdogan je s vremenom postao jedan od najviđenijih ljudi oko Erbakana, a 1991. godine osvojio je i mjesto u parlamentu, ali je zbog formalnosti ipak bio spriječen u preuzimanju funkcije. Tri godine kasnije šokirao je sekularni establišment pobijedivši na izborima za gradonačelnika Istanbula.
Iako je bilo strahova da će njegov mandat obilježiti neka vrsta islamizacije grada, Erdogan se ponajviše bavio istinskim komunalnim pitanjima, poput prometnog kaosa, neočišćenih ulica i čestih redukcija vode. Čak su mu i protivnici priznavali da je mnoge ključne probleme riješio ili počeo rješavati, a pritom je odavao dojam da, za razliku od mnogih drugih političara, nije korumpiran. Ipak, svoj svjetonazor nije ostavio po strani pa je zabranio točenje alkohola u svim kafićima u vlasništvu grada.
'Džamije su naše barake'
U trećoj godini Erdoganova gradonačelničkog mandata, njegov politički mentor Erbakan pod pritiskom vojnog vrha morao je podnijeti ostavku na mjesto turskog premijera, a njegova je tadašnja Stranka blagostanja zabranjena. Negodujući zbog te zabrane, Erdogan je u gradu Siirtu na jugoistoku države recitirao vjersku pjesmu koja, između ostalog, sadrži i sljedeće stihove: 'Džamije su naše barake, kupole naše kacige, minareti naše bajunete, a vjernici naši vojnici.'
Ta ga je recitacija stajala kaznenog progona za izazivanje vjerske netrpeljivosti te je osuđen na deset mjeseci zatvora i višegodišnju zabranu političkog djelovanja. Morao je dati ostavku na mjesto gradonačelnika, a iz zatvora je pušten nakon četiri mjeseca.
Godine 2001. osnovao je svoju današnju Stranku pravde i razvoja (AKP). Premda je njegov cijeli dotadašnji politički život manje ili više bio obilježen činjenicom da je veliku važnost pridavao tradicionalnim religijskim vrednotama, inzistirao je kako se AKP zalaže za sekularnu Tursku, ali takvu Tursku čija sekularnost neće ograničavati slobodu izražavanja vjerskih osjećaja njezinih građana. Ovakva argumentacija nije nimalo zadovoljila njegove političke protivnike, odane kemaliste, od kojih ga i danas mnogi optužuju da pokušava provesti tajni plan islamizacije cijele države.
Kemalisti mu omogućili da postane premijer
Već sljedeće godine na izborima je njegov AKP pobijedio, osvojivši dovoljno parlamentarnih mandata da sam formira vladu. Unatoč pobjedi, zbog ranije spomenute pjesme koja ga je odvela u zatvor, umjesto njega je premijerom postao Abdullah Gül. On je Erdoganu poziciju prepustio tek u ožujku 2003., nakon što je parlament, uz presudnu podršku kemalističke oporbe, zakonskim izmjenama ukinuo zabranu političkog djelovanja.
Stabilnost i prosperitet
Ono što je uslijedilo su godine relativne političke stabilnosti i, barem prema statističkim podacima, ekonomski oporavak i prosperitet. Stopa BDP-a je u prosjeku rasla više od 5 posto godišnje, turska su poduzeća postala jaki regionalni i globalni igrači, otvoreni su pregovori o pristupanju Turske u EU, uznapredovali su pregovori o trajnom miru s Kurdima, a Turska se nametnula i kao jedna od država koja uspijeva voditi relativno neovisnu vanjsku politiku.
Na krilima svega ovoga, Erdogan je 2007. godine osvojio drugi mandat, pobijedivši s više glasova nego kada je AKP prvi put došao na vlast. Na parlamentarnim izborima 2011. godine doslovce je pomeo političku konkurenciju, osvojivši gotovo 50 posto (više od 21 milijun) glasova.
Problem autoriteta
No, uza sve uspjehe pojavio se i problem Erdoganova autoriteta. Nakon dugog niza godina on je uspio obuzdati politički utjecaj vojske, optužujući i uhićujući čitav niz časnika i generala koji su navodno još 2003. imali plan srušiti njegovu vlast. Kao svojevrsne kolateralne žrtve ove akcije pali su i brojni medijski djelatnici, tako da se Turska na listi država s brojem utamničenih novinara popela na prvo mjesto u svijetu. Jedna od posljedica je sve češća pojava autocenzure i izostanak bilo kakve žešće kritike vlasti u vodećim medijima.
To je prilično bjelodano bilo upravo tijekom aktualnih demonstracija, kada je, primjerice, informativni kanal CNN Türk u trenutku najžešćih uličnih sukoba u Istanbulu prikazivao dokumentarac o pingvinima.
Islamizacija? Pa i ne baš
Iako ga politički protivnici i danas optužuju za pokušaj islamizacije Turske, realno gledajući, ako je Erdogan takav plan i imao, on je zasad u dobroj mjeri propao. Zabranu nošenja tradicionalnih pokrivala za glavu u državnim institucijama i na sveučilištima pokušao je ukinuti, no Ustavni je sud takvu odluku poništio, smatrajući je protivnom samim temeljima Turske. Pokušao je progurati i zakon kojim bi se kažnjavao preljub, no nakon žestokih kritika od takve je ideje odustao. Spominjala se i zabrana pobačaja, no ni od toga zasad nema ništa. Jedino je nedavno uvedeno ograničenje prodaje alkohola u trgovinama (ne i kafićima te restoranima) tijekom noćnih sati te u blizini džamija i škola.
Što muči prosvjednike?
Mnogo se većim problemom čini koncentracija vlasti u rukama samo jednog čovjeka, koji Turskom vlada već desetak godina. Dio prosvjednika na Taksimu upozorava da sve velike poslove s državom dobivaju tvrtke bliske ili samom premijeru ili njegovoj stranci, dio ih je zabrinut zbog njegove ekonomske politike koja je, premda je na papiru donijela prosperitet, napravila i veliki jaz između bogatog i siromašnog dijela stanovništva, a ima onih koji tvrde da premijer provodi tiraniju većine.
Zabrinutost vlada i zbog uplitanja vlasti u neovisnost sudstva te zbog navodne Erdoganove namjere da tijekom ove godine potpuno izmijeni ustav kojim bi, po uzoru na Francusku, velike ovlasti dao predsjedniku republike. S obzirom da mu stranački statut brani da se natječe i za četvrti premijerski mandat, pretpostavka je da bi veće predsjedničke ovlasti namijenio sebi, pod uvjetom da uspije pobijediti na predsjedničkim izborima.
Većina Turaka ostala doma
Iako su aktualni prosvjedi dosad najveći izazov Erdoganovoj vlasti, valja istaknuti činjenicu da golema većina od oko 75 milijuna građana Turske proteklih dana živi sasvim uobičajeno. Događaji u Istanbulu su nesumnjivo jedna od vodećih tema njihovih razgovora, ali ne treba zanemariti da većina građana, iz ovih ili onih razloga, nije izašla na ulice.
Ekstremisti i demokracija
Sam Erdogan u javnim izjavama pokušava ostaviti dojam da za demonstracije ne mari previše. Ističe da je demokratski izabran, da je osvojio gotovo 50 posto glasova, a da su prosvjede organizirali 'ekstremisti' i oporbene stranke 'koje će izgubiti na izborima za 10 mjeseci'. Na izjavu svog stranačkog kolege, aktualnog predsjednika Turske Abdullaha Güla kako se demokracija ne sastoji samo od izlaska građana na birališta, Erdogan je prije nekoliko dana odbrusio kako nije čuo tu predsjednikovu izjavu te da on drži kako demokracija nastaje na biralištima.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
