Prvo dijete žrtva opsade: Otac čuva jedinu fotografiju svoje kćerke

Doček Nove 1992. godine u Sarajevu. Plavokosa djevojčica, tek napunila pet godina, stoji nasmijana na stolu pored okićenog bora dok je otac drži. To je jedina fotografija kćerke koja je danas ostala Fahrudinu Kučuku. Četiri mjeseca nakon što je snimljena, Aidu Kučuk, dok je spavala u stanu u sarajevskom naselju Grbavica, pogodio je geler. Bila je prvo dijete žrtva opsade grada. Obitelj je, pokušavajući spasiti ranjeno dijete, izašla iz stana i nije se više mogla vratiti, ostavljajući iza sebe sve stvari i uspomene, koje su nakon toga spaljene i uništene.

tri vijesti o kojima se priča Prijetnja sigurnosti Europska zemlja priprema stanovnike za rat, poslane upute: "Ako čujete eksploziju..." visoke kazne Cvjeta ova vrsta posla, mnoštvo ih radi i na crno: "S tim se inspekcija treba pozabaviti, ali teško ih je otkriti" Pošta priznala problem Kupci platforme koju Hrvati obožavaju očajni - vratili pakete, novca nema: "Čekam 50 dana, prebacuju odgovornost..."

"Prvi svibnja je bio sunčan, palo je nešto granata, ali terase po gradu su bile pune", prisjeća se Kučuk posljednjeg susreta sa kćerkom, kojoj je majka preminula četiri mjeseca nakon njenog rođenja. Stoga su Aidu, kako bi joj pružili lijepo obiteljsko okruženje, objašnjava, zajedno odgajali roditelji supruge i njena sestra, koja je živjela na Grbavici, gdje bi je vodio vikendima.

"Svastika i svak su je doveli kod mene na posao. Ja sam radio kao slastičar, a bio sam i borac, ali sam taj dan rekao da više neću dolaziti na posao, jer nema smisla. Zajedno smo proveli dva sata i svastika mi kaže da će se vraćati na Grbavicu, da uzmu neke stvari, i da će otići kod svojih roditelja. Ja sam znao da je to previše sve otišlo, da će najprije odsjeći Grbavicu, jer sam prije toga s kćerkom išao tamo, i znali smo sami biti u trolejbusu. To je kao film kataklizme, neka jeza, ne vidiš ljude na ulici..."

Sljedeći dan je počela jedna od ključnih bitaka za grad, zapaljena je zgrada Pošte, telefonske linije u većini grada više nisu radile, granate su padale po centru Sarajeva, koje će od tada, narednih 1.460 dana, biti pod opsadom, a njegovi građani stalna meta.

"Ja sam se vratio sa linije i s grupom saboraca slušao vijesti. Tranzistor radi, grad gori, ljudi stalno osluškuju vijesti, onaj je skvrčen, drugi je zguren, u njihovim glavama razmišljanja šta će se dogoditi. To je neopisivo stanje, ta neizvjesnost, negdje pred ludilo", prisjeća se Kučuk.

'Tražio sam da i mene nešto pogodi'

U tom trenutku sa tranzistora su čuli apel da se puste vozila hitne pomoći na Grbavicu, jer je jedno dijete ranjeno. "Govorili su istu ulicu, broj zgrade i ulaza u kojem je moja kćerka. Ipak, rekli su da se radi o dječaku, i to me malo smirilo. Međutim, ta vijest se stalno ponavljala i već u tom momentu nisam više nagađao, u meni se probudio osjećaj da je u pitanju Aida."

Kako su mu kasnije ispričali, tog dana ispred zgrade su bili transporteri, koji su međusobno ispaljivali granate. Jedna od njih je udarila u zid zgrade. "I jedan jedini geler, koji je bio kao igla, prošao je sav taj zid i zabio se u preponsku arteriju dok je spavala. To je matematički nevjerojatno. Nitko u stanu to nije mogao pretpostaviti, mislili su da još spava, ali kada su vidjeli da se ne budi, iznijeli su je u osvijetljeni hodnik i vidjeli krv. Tada je uslijedio apel."

Međutim, i pored toga, vozila hitne pomoći nisu propuštena. Aidu je obitelj iznijela na rukama i smjestila u transporter. Odvedena je u bolnicu u Lukavicu, ali je bilo kasno. "Zbog pucanja, sahrana je bila tek nakon pet dana. Kada smo se vratili sa sahrane, ti moraš živjeti dalje. Samo što je to kod mene bilo tako da ja nisam više razmišljao o sebi, bilo mi je svejedno da li će me nešto pogoditi. Kada sam izlazio na liniju više se nisam ni saginjao, skoro sam pa tražio da me pogodi."

'Susreti s djecom su za mene lijek'

Nakon rata, nastavlja pričati Kučuk, koji više nije imao djece, unutrašnje nezadovoljstvo natjeralo ga je da se okrene nečemu što je njegovao u djetinjstvu - pisanju. Kako kaže, majka mu je bila veliki narator, pričala je toliko legendi o Sarajevu... Prvu knjigu, Tajna zvjezdane sobe, pisao je rukom, tri dana i tri noći. Njegovo vrelo se, kaže, tada otvorilo i uslijedilo je nekoliko romana za djecu, slikovnice, zbirke pjesama i priče. Počeo se baviti i lutkarstvom, a rado je prihvatio i poziv da bude Djeda Mraz na sarajevskom novogodišnjem marketu.

"Kada sam objavio knjigu Patuljak Dado iz Popovog gaja, nakon nekoliko mjeseci dobio sam pismo. Vidim ja da je to dječji rukopis, uđem u lift i zakočim ga da pročitam pismo. Ja sam se toliko isplakao, jer je dječak iz Visokog uz pomoć mame napisao pismo, došao je do te knjige i naučio čitati tečno uz nju. Pitao je postoji li mogućnost da se upoznamo. Sretnem se s Tarikom, dječak kao lutka, i njegova majka govori da je rođen 18. svibnja, istog dana kao ja. Onda shvatiš da je život magija, da ima nešto, da ništa nije slučajno."

Ove godine Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine nominirala je Kučuka za najveću svjetsku nagradu za dječju književnost za mlade, koja nosi naziv "Astrid Lindgren", po autorici knjiga o Pipi Dugoj Čarapi. "Barem 90 posto motivacije za pisanje je odlazak mog djeteta sa ovog svijeta. Iz najgoreg trenutka sam izvukao, barem mislim, ono najbolje. Susreti s djecom su za mene jedan prirodni ventil, lijek."

Zajedno s kolegama, pokrenuo je i Festival dječje umjetnosti, koji je prošle godine okupio 250 gostiju iz regije. Uvijek počinje 2. svibnja - dana kada je njegova kćerka poginula. Specijalna nagrada za dijete koje napiše najljepšu bajku nosi ime Aida.

'Nada da ćemo se jednom opet sresti'

Aida bi danas imala 30 godina. Njen otac, kaže, točno prepozna to godište i pita se što bi ona bila i koliko bi dao da postane dobra osoba s puno ljubavi u sebi. Susret s njom zamislio je u nagrađenoj priči Šareni svijet. "U toj priči koristim imaginaciju i stvarnost, u finom spoju, prepoznavanje glasa, svega što je ona, izgovara mi ime, ali slika blijedi i ja želim ići za njom, ali onda ona govori 'ti trebaš još dosta toga ispisati."

Fahrudin Kučuk se iskreno nada da postoji taj susret, jer bi ga, kaže, ubilo da razmišlja drugačije. "Da ćemo se jednom sresti, da me gleda, da je zadovoljna sa mnom...", govori dok gleda u jedinu fotografiju svoje kćerke. (Al Jazeera)