Gotovo dva desetljeća nakon pada sovjetskoga bloka jedva da prođe tjedan, a da mediji ne iskopaju neko ime pravog ili izmišljenog doušnika i "agenta" tajnih služba.
Pročitajte i ovo
Taj proces dijelom potiče smjena generacija: mladi koji nemaju iskustvo života u komunizmu, nisu spremni ni na kompromise i zahtijevaju istinu.
Mirenje s prošlošću važno je i nekima na vlasti u srednjoj Europi: rumunjski predsjednik Traian Basescu, kao i poljski predsjednik Lech Kaczynski i njegov brat blizanac i premijer Jaroslaw govore kako se te zemlje moraju uhvatiti ukoštac s tim bolnim moralnim pitanjima.
Od većih nekad komunističkih zemalja koje su sada u Europskoj uniji samo je Češka odavno otvorila svoje stare arhive. Za razliku od nje, Poljska i druge zemlje nisu ih otvarale od straha da ne ometu nacionalnu pomirbu i potrebne reforme.
Neposredno nakon pada komunizma istaknuti su predstavnici režima odmah smijenjeni, ali ostale nitko nije dirao.
Sada raste pritisak da se razotkriju možda i stotine tisuća doušnika tajnih policija diljem istočne Europe i da im se zabrani javno djelovanje.
No čuju se i glasne tvrdnje da te arhive treba još dugo držati
zatvorenima jer su mnogi suradnici režima pristali na suradnju pod pritiskom ili su bili ucijenjeni. Također, kritičari otvaranja arhiva tajnih služba kažu kako je, za razliku od arhiva nekadašnje Istočne Njemačke uz kojem su Stasijevi dokumenti netaknuti, moguće da je dokumentacija dirana i mnogi dokumenti uništeni.
U igri je i politika: čuju se tvrdnje da neke optužbe padaju s ciljem da se izravnaju stari računi ili da se izmijeni ravnoteža političke
moći. Čini se da je to osobito točno u nedavnim slučajevima u
Poljskoj, Litvi, Bugarskoj i Rumunjskoj.
U Poljskoj je nezavisni sindikat Solidarnost preživio pokušaje
komunističkoga režima da ga slomi i na kraju je osvojio vlast. No kad je general Wojciech Jaruzelski 1981. bio proglasio izvanredno stanje, tisuće su aktivista uhićene i mnogi su tada popustili i pristali na suradnju s režimom.
Stotine njih postali su doušnici, ali mnogi su odmah nakon što su pušteni otišli u ilegalu. Neki od njih postali su istaknuti političari nakon pada komunizma. U arhivima tajne službe teško je njih razlikovati od pravih špijuna, a ta povijesna ironija ljuti Poljake.
Čak je i nekadašnji vođa Solidarnosti i poslije poljski predsjednik Lech Walesa bio optuživan. Radikalnim se antikomunistima zamjerio jer je nakon što je postao predsjednik odbio otvoriti tajne arhive.
Njegovi protivnici, među kojima su i braća Kaczynski, tvrdili su da je bio doušnik poljske policije SB-a. On je to opovrgavao, a nakon što je dobio i više sudskih postupaka, lani je i službeno proglašen "čistim". Neki drugi visoki dužnosnici Solidarnosti još se bore da dokažu da nisu bili komunistički doušnici.
Josef Oleksy morao je podnijeti ostavku na mjesto poljskoga premijera 1995. jer je optužen da je bio doušnik ruske obavještajne službe. Taj nekadašnji komunist koji je poslije postao socijaldemokrat pokušao je sudski osvjetlati obraz, ali lani je izgubio i nakon posljednje žalbe.
Slučaj nadbiskupa Wielgusa mogao bi značiti da slična ispitivanja čekaju i druge predstavnike poljskoga klera.
U Litvi je parlament smijenio predsjednika Rolandasa Paksasa zbog optužbe da je imao veze s ruskom obavještajnom službom. Paksas je u sovjetsko doba bio pilot na aeromitinzima, a u doba optužbi tvrdio je da je žrtva urote.
Sa sličnim se optužbama suočila i nekadašnja litavska premijerka Kazimira Prunskiene. Sud je 1992. presudio da je bila suradnica sovjetskoga KGB-a. Ona se žalila, dobila spor i smjela se vratiti upolitiku.
Danas je ministrica poljoprivrede. Bugarski predsjednik Georgi Parvanov lani je priznao da je napisao recenziju knjige za čovjeka za kojeg je poslije otkrio da je komunistički agent. On sam, tvrdi, nikad nije bio doušnik.
Za razliku od njega, ugledni novinar privatne televizije Nova Georgi Koritarov u eteru je lani priznao da je špijunirao za bugarsku kontraobavještajnu službu.
Čelnik rumunjske pravoslavne crkve Teoctist opovrgava medijske tvrdnje da je surađivao sa zloglasnom tajnom policijom Securitateom.
Jedna od najpopularnijih rumunjskih političarki Mona Mosca priznala je da je sedamdesetih špijunirala strane studente dok je bila sveučilišna profesorica i to ju je lani stajalo parlamentarne
funkcije.
Od zemalja bivše Jugoslavije, u Sloveniji je većina tajnih arhiva
otvorena za javnost, ali interes je slab.
Makedonci su dosjee počeli otvarati 1998. Građani smiju vidjeti svoj dosje, ali novinari i znanstvenici nemaju pristup arhivima.
Službeni je Beograd 2001. svojim građanima dopustio uvid u dosjee. Od toga su bili izuzeti oni koje je vlast smatrala "unutrašnjim neprijateljima i "kolaboracionistima", što su uglavnom bili oporbeni političari i novinari. I taj je proces poslije zamrznut.
Bosna i Hercegovina javnosti je 2000. godine otvorila oko sedamdeset tisuća komunističkih dosjea. Svi građani imaju pravo uvida u pojedinu godinu ili pojedini slučaj.
Unatoč inzistiranju oporbene Hrvatske stranke prava, u Hrvatskoj
zasad nije povučen nijedan potez kojim bi se dosjei otvorili.
