Koncentracijski logor Dachau nedaleko od Münchena bio je prvi od nacističkih kampova smrti. Uspostavljen nedugo nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast 1933. radio je i najduže od svih konclogora sve do kraja travnja 1945., dan prije samoubojstva Adolfa Hitlera. U njemu su ispočetka bili zatvarani Nijemci koji su označeni političkim protivnicima nacističke partije, mnogi od njih katolički svećenici, no kako je režim širio listu protivnika, a kasnije i započeo s osvajačkim ratovima tu su završavali Židovi, Romi, Austrijanci, Poljaci, Srbi, Grci, Rusi, ratni zarobljenici i mnogi drugi.
Dachau je bio model prema kojem su rađeni svi drugi koncentracijski logori, kako rasporediti smještaja zatvorenika i čuvara, organizirati robovski rad, provesti medicinske eksperimente, upravljati krematorijem i plinskim komorama.
Iako grozan, život je u Dachau postajao sve gori nakon što se ratna sreća Njemačkoj okrenula 1943. nakon poraza kod Staljingrada i u bitci za sjever Afrike. Resursa za održavanje logora bilo sve manje, SS-ovci koji su upravljali s logorom postajali su sve nervozniji i iživljavali bi se nad logorašima i gore nego inače. Kako su Sovjeti oslobađali istok Europe tako su zatvorenici iz drugih logora vlakovima slani na zapad, tisuće od njih baš u Dachau.
Logor je zbog priljeva novih zatvorenika postao pretrpan, nastupila je opća glad, harala je epidemija tifusa. Nije više bilo ugljena za potpalu krematorija, pa su mrtve nosili na obližnje brdo gdje su bacani u masovnu grobnicu. Kad su se proširile vijesti o približavanju Amerikanaca, prestali su s odvoženjem tijela, nego su ih samo slagali jedne na druge po prostorijama ili na otvorenom. Dnevno je od gladi, iscrpljenosti i bolesti u logoru umiralo 200 ljudi.
Na današnji dan, 29. travnja 1945. američka vojska došla je do logora. Čuvari logora brzo su se predali, no američki vojnici nisu mogli vjerovati svojim očima što vide unutar logora. Jedna od prvih grozota bili su vagoni prepuni tijela ljudi koji su skončali u tim vagonima vozeći se iz drugih logora do Dachaua. U zgradama logora našli su hrpetine tijela naslaganih od poda do stropa.
Američki vojnici prošli su 500 dana borbe, još od iskrcavanja na Siciliji, ali nisu bili spremni za ovo što su vidjeli. Pogled na takvu zvjersku okrutnost posebno je razbjesnio ljude iz 1. satnije poručnika Williama Walsha. Izvan kontrole i osvetoljubivi potonuli su u slijepi bijes protiv njemačkih čuvara u Dachauu. Prvo su izrešetali nekoliko SS-ovaca koji su se predali kod onih jezivih vagona, a Walsh je ranjenima izbliza pucao u glavu iz pištolja.
Zatim su skupili 50-ak SS-ovaca kod spremišta za ugljen i viknuli "Pokušavaju pobjeći!", pa su i njih izrešetali. Brzo je došao njihov nadređeni Felix L. Sparks i spriječio daljnju pucnjavu. SS-ovaca je tu stradalo šesnaest, a nepoznati broj ih je bio ranjen. Ranjenima nije pružena medicinska pomoć. Na drugim mjestima u logoru Amerikanci su smaknuli još neke SS-ovce, a nisu ni sprječavali zatvorenike da se osvete svojim čuvarima i zatuku ih golim rukama.
Bilo je pokušaja da se na vojni sud dovedu zapovjednici koji nisu sprječili ovo kršenje ratnog prava, ali general George Patton je sve to zaustavio kad je preuzeo vojno upravljanje Bavarskom.
Pukovnik Charles L. Decker, vojni tužitelj, zaključio je krajem 1945. da, iako je vjerojatno došlo do kršenja međunarodnog prava, "u svjetlu prizora koji su dočekali oči prvih borbenih jedinica, ne vjerujem da pravda ili pravednost zahtijevaju da se težak i možda nemoguć zadatak utvrđivanja pojedinačne odgovornosti sada preuzme".
Ovi pojedinačni zločini iz osvete ne bi trebali umanjiti herojsko djelo američkih vojnika koji su taj dana spasili živote 30.000 ljudi. Vojnik prve klase Clifford Barrett, jedan od osloboditelja Dachaua, nakon što je prošao kroz koncentracijski logor, nije mogao ne prisjetiti se poznate američke propagandne serije filmova "Zašto se borimo", Franka Capre koju je gledao tijekom osnovne obuke.
“Siguran sam da smo svi zaboravili te filmove kad smo završili osnovnu obuku i krenuli u inozemstvo”, prisjetio se Barrett. “Ali 29. travnja 1945. u Dachauu, svi smo doista znali ‘Zašto se borimo’.”
