Laila je muslimanka koja živi u SAD. Ondje se s obitelji doselila sa šest godina. Kada je išla u drugi razred osnovne škole, roditelji su je ispisali iz škole, jer su se djeca prema njoj neprijateljski odnosila nakon što su saznali da joj je majka muslimanka, piše news.com.
Pročitajte i ovo
'Živjeli smo u New Hampshieu više od sedam godina, sredinom 2000. S obitelji sam ondje išla na različite lokalne događaje i bilo je sasvim u redu da muškarci hodaju uokolo s majicama na kojima je pisalo 'Ubijte sve muslimane'. Imala sam mlađe sestre koje su tek naučile čitati i ta je majica bila ispred njih. To je netolerancija', ispričala je Laila.
NotInMyName: Muslimani diljem svijeta ograđuju se od napada u Parizu
Maramu je na glavi počela nositi s 10 godina, a od tada ljudi, kaže, stalno u nju bulje. 'Kada sam u autobusu ili na avionu, obično pokraj mene nitko ne sjedi.'
'Ljudi imaju više hrabrosti reći stvari iz daljine, dok prolaze autom ili bulje i mrko me gledaju, ili domiču djecu od mene.' 'Odrasla sam čvrsto vjerujući u svoj muslimanski identitet, te su vrijednosti u mene usadili moji roditelji', kazala je Leila čiji je otac Sirijac, a majka sirijsko-danskog porijekla.
Najveći razlog zbog kojeg sada nosi maramu je, tvrdi – politički. 'Želim pokazati da mogu biti funkcionalni član društva čak i ako sam muslimanka. Volim s tim ljudima 'trljati nos' jer ih to ljuti. Kao osoba koja je samo čovjek i želi biti prihvaćena, razmišljala sam o skidanju marame, ali ta me misao brzo napusti jer ne vjerujem da bi zastrašivanje trebalo biti faktor zbog kojeg ću skinuti maramu', kaže Leila.
Smatra da je nošenje marame veoma komplicirana stvar te da njoj predstavlja slobodu, američku vrijednost izbora. 'Iako me nekada strah nositi maramu, ne izgledam kao da me strah. Može biti zastrašujuće izlaziti iz kuće, nakon posljednjih napada, znajući da se možda nikada nećete vratiti', kazala je.
'Kada sam bila mlađa više sam davala ljudima dopuštenje da mi prilaze i govore što žele – nisam znala da im imam pravo reći da odu. Prilazili bi mi i ispitivali me neugodna pitanja, ljudi su znatiželjni, ali ne želim biti podvrgnuta verbalnom i fizičkom zlostavljanju koje se događalo.
Prilazile bi mi djevojke i govorile: 'Vrati se u Irak', a ja čak nisam iz Iraka. Ljudi bi mi govorili: 'Ti si u Americi, dopusti mi da te oslobodim, mogu ti pokazati kako da budeš slobodna'. Čak su me pitali: Hoćeš li nas bombardirati', ispričala je Leila.
Iako izgleda kao bjelkinja, kaže da nošenje marame mijenja mnogo toga. Dok je odrastala, osjećala se izolirano te joj je bilo teško sklapati prijateljstva.
'Ovih dana kada izlazim iz kuće u uši stavim slušalice, jer kada ih ne nosim, ljudi me potapšaju po ramenu. Misle da im dugujem odgovor na pitanja koja god im padnu na pamet. Iako mi ne smeta odgovarati na pitanja, to ponekad postaje iscrpljujuće', objašnjava Laila.
Kada je napadnut Pariz, Laila je putovala avionom. 'Bilo me strah ukrcati se u avion i proći kroz aerodrom. Mnogi su ljudi buljili u mene i izgledalo je kao da im je neugodno, što sam čak tamo. To vas tjera da se pitate hoće li se nešto dogoditi ili će se netko žaliti. Bojim se tog dana, nadam se da nikada neću biti u toj poziciji, koja će biti iznimno ponižavajuća.'
Putovanje avionom za nju je teško, jer, kaže, drugi je gledaju kao prijetnju. 'Nikada nisam bila u avionu, a da me netko nije gledao čudno', zaključuje.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
