Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Kako izgleda njezin novi život u Njemačkoj piše poznata blogerica Gastarbajterica – nova generacija.


Iako je prvotno imala ideju objavljivati jednom tjedno na svom blogu izvještaje iz svog života u dijaspori, Gastarbajterica – nova generacija piše da u posljednje vrijeme s dva posla ne stigne ni disati. Pročitajte što piše u novom postu.

Nakon više od mjesec dana vratio se šef kod kojega radim minijob s godišnjeg s druge strane svijeta i odmah nas niti tri dana kasnije kao pravi radišni Nijemac uvalio u hrpu novih projekata. On je inače jedan jako vrijedan, ali i smotan Nijemac. Svake godine potrga 1-2 mobitela i ošteti i svoje i tuđe aute, o ostalim stvarima da ne pričam, sva sreća da ima sva ta silna osiguranja jer bi se inače naplaćao kazni i kazni. Ima težak karakter, ali je jako drag i brižan, te smo u ovih 7 mjeseci postali pravi prijatelji, čak mi je donio i poklon sa svog putovanja.

Na drugom, "pravom" poslu je sve bolje i bolje. Dobila sam u zadnjih par tjedana par novih zadataka i počela raditi u par programa, između ostalih i u popularnom SAP-u. Trenutno obračunavam putne troškove i dajem otkaze, odnosno izbacujem ljude iz sistema i šaljem im pismene potvrde. Ne biste vjerovali koliko je lako dobiti otkaz u Njemačkoj. Dovoljno je da nadređeni pošalje formular nama u centralu, ne mora čak niti obrazložiti zašto želi nekome dati otkaz, njegov potpis je dovoljan. Također radim i na unosu novih zaposlenika u sistem. Postaje sve zanimljivije!

Sve češće mi se po glavi mota misao o najmu novoga stana. Glavni razlog je taj što je ovaj stan prava rupčaga, jako ružan, star i zapušten, doslovno iz doba od prije II. svjetskog rata, te nema grijanje. Ako ste ikada gledali na TV-u priloge o "ciganskim" selima i naseljima i one njihove zapuštene kuće i stanove - tako nekako izgleda i moj stan. No nema šanse da ću uložiti i jedan cent više nego što je nužno u tu rupčagu. A rado bi i stan s balkonom kojeg ovaj nema.

No kad smo već kod ulaganja u stan, nakon više od godinu dana napokon spavam na krevetu! Išla sam na izlet u IKEU u potragu za pisaćim stolom, a vratila se doma s krevetom. Imaju jako povoljne krevete. Ovaj moj je došao 70 € + 24 € podnice + 130 € madrac. Bila mi je puna kapa krpanja luft madraca nakon što mi se po 7. put probušio, sve češće sam se budila s bolovima u kralježnici, a kap koja je prelila čašu je bila kada sam nedavno tjedan dana bila gotovo nepokretna u vratu toliko da od bolova nisam oka sklopila dvije noći. Strašno iskustvo! I onda kada sam vidjela tako jeftine krevete nisam mogla ne kupiti jednog!

Ali ima ovaj stan i dobre strane. Jako je povoljan jer je iznajmljen prije više od 10 godina kada su stanarine u cijelom gradu bile za 100-150 € niže, a pošto imamo taj stari ugovor još uvijek plaćamo tu jeftinu cijenu.

Kada čujem da kolegica za stan u Kölnu daje preko 600 € mjesečno, kolega iz Iserlohna 900€ za kućicu, a druga kolegica 900€ za stan u Düsseldorfu odmah zavolim svoj stan. Ne razumijem te Nijemce i življenje u podstanarstvu cijeli život. Ok kao povremeno rješenje, ali cijeli život - ne hvala, pogotovo ne po toj cijeni koja iznosi isto ili više nego rata kredita.

A i kod selidbe treba kupiti i novi namještaj jer je ovaj sav ugradbeni i ne može u novi stan, a ni ne želim ga jer je katastrofa, pa bi me i to izašlo još minimalno 1000 € i udaljilo od cilja, tj. kupnje vlastitog stana tako da mislim da ipak do daljnjega ostajem u svojoj "rupčagi". Osim toga je dosta velik i prostran, te udaljen samo 10 minuta pješice iliti dvije autobusne stanice od najužeg centra grada, te 20-ak minuta hoda od glavnog kolodvora.

Vrlo je važno živjeti blizu kolodvora ako putujete na posao u neki drugi grad kao ja. Još je bolje živjeti blizu glavnih i većih kolodvora kroz koje prolaze regionalni express (RE) i Regionalbahn (RB) vlakovi jer su oni dosta brži od S-Bahnova pošto ne staju na svim stanicama. Na njemačkim prugama prometuje 5 vrsta vlakova. Mislim da sam prije par mjeseci pisala o svakome od njih. Uglavnom, S-Bahnovi su najsporiji jer staju na SVIM stanicama. Nisu ni oni loši jer voze u prosjeku svakih 20-30 minuta i rjeđe imaju Verspätunge (=zakašnjenje, proglašena najiritantnijom riječi 2015. godine), ali bolje je živjeti blizu stanice na kojoj staju i brzi vlakovi (RB, RE, IC i ICE). Na njemačkim prugama prometuju i privatne željezničke kompanije pa ima stvarno svakakvih vlakova. Što se tiče komfora i sjedećih mjesta, najbolje vlakove ima državni (barem mislim da je još državni) Deutsche Bahn. Imaju vlakove na kat i nema borbe za sjedećim mjestom kao kod privatnika!

Iako Gastarbajterica još nije potpuno savladala teški i zahtjevni njemački jezik, odlučila je učiti još jedan jezik – talijanski. Budući da se puno druži s Talijanima i već ih dosta razumije, vjeruje da joj neće biti problem brzo savladati i taj jezik.

Kako joj ide potraga za novom školom stranih jezika, koliko je razumjela dok je čitala svoju prvu knjigu na njemačkom i zašto njemačkim gradovima nedostaje 'nekakvo Sljeme' – pročitajte na njenom blogu Gastarbajterica – nova generacija.