EKSKLUZIVNO Priča hrvatskog fotoreportera: Zašto je ISIS-u bitno ubijati zapadnjake

Grad Ferrarija i tenkova, playboya i džihadista. Grad u kojem se polugole plesačice, u zadimljenim klubovima, izvijaju oko štange, dok ih samo stakleni izlog dijeli od Arapkinja zamotanih u crni nikab.

Bejrut.

Grad trgovaca oružjem, špijuna, terorista, ruskih mafijaša, kockara. Grad pjesnika. Divan Bejrut, okovan snijegom miriše na cedrove, pisao je slavni libanonski pjesnik Halil Džubran.

Bejrut su vrata Bliskog istoka. Uvijek bila. Prag preko kojeg treba preći da bi se ušlo u nasilan svijet koji ga okružuje.

Tu počinje ova priča o Siriji. Iza planina i šuma cedra, mirisao je rat. Planinski vrh Zabadani prva je prepreka, i to ne samo zbog snijega koji zimi zatvori put. Svaki reporter već u Bejrutu mora odlučiti kako, a 80 kilometara do Damaska, može biti vrlo nesigurno, skupo i komplicirano putovanje. 

Fotoreporter Zoran Marinović vratio se iz trenutno jedne od najopasnijih zemalja svijeta - Sirije, zemlje u kojoj je poginulo najviše njegovih kolega. Slavni poljski novinar R. Kapusczinksi rekao je kako je za reportere najbitnije da se opiju s pravim ljudima na pravom mjestu. U ovom slučaju pravi ljudi bi trebali biti kolege, reporteri i snimatelji, mada posljednjih godina, konkurencija nerijetko zna biti pogubnija od pobunjenika, dok su pravo mjesto birtije u kojima se okupljaju. U libanonskom slučaju to su zadimljene pušionice šiše, aromatskog bilja na bazi jabuke ili mente, nikako usporedive sa pušionicama hašiša, čije se posjedovanje ovdje može kazniti i smrću.

Ubijanje novinara i snimatelja - dio vojne strategije

Između dimova, dogovaramo se o transportu do Sirije, s Alijem, fikserom. Tako se u reporterskom svijetu nazivaju vodiči koji poznaju dobro teren i ljude, znaju pronaći novinarsku priču, fotografiju, i najvažnije od svega znaju riješiti problem. Opcija odlaska je taksi. On radi na principu od točke A do točke B. I koliko god se trudili i bili 'friendly' i jedni i drugi rade isključivo za novac. My dear friend.

Sirija je rat u kojem je poginuo veći broj novinara nego i u jednom drugom sukobu posljednjih desetljeća. Novinari ne samo da su postali mete, oni su dio vojnih strategija. Do sada je novinara, snimatelja, fotografa poginulo više od 150. Jednostavna je to računica, u posljednje vrijeme vrlo 'ekonomična' za brojne pobunjeničke skupine. A njih ima. I bit će ih.

Gerila voli publicitet

Pobiju cijelo kurdsko selo i imaju mali tekst u novinama, tek broj žrtava na televizijskoj traci koja ide ispod spikera. Ubiju jednog američkog ili europskog novinara, pa ako mu još uz to odrežu i glavu, imaju naslovnice diljem svijeta. Danima. A gerila voli publicitet. Tako postaju bitni. A u ratu je ionako najvažnije biti - bitan.

Sljedeću ekskluzivnu reportažu čitajte na Dnevnik.hr-u u utorak, 17. ožujka. Fikseri traže 200$ po danu, još 200$ za auto, još stotinjak za rješavanje problema. Odmah mi je bilo jasno zašto je poginuo toliki broj reportera. Mladi, zaneseni spašavanjem svijeta, nadaju se izlaganju u velikim galerijama, naslovnicama magazina...ili tek tisućama prijatelja na Facebooku. Jer, posljednje su vrijeme digitalni fotoaparati sve jeftiniji. Kao i avionske karte. Par noćenja na nekim aerodromima i za vrlo malo novca možete osvanuti u Bejrutu. I to je to. Više nego dovoljno za ratnog reportera. Tako smo svi počeli.

500$ na dan? Ali taksist Muhamed će vas za 60 dovesti do granice, a njegov rođak Ismail za samo 20 prebaciti preko. Ne treba vam ni viza. Tamo će vas čekati Abdulah i za 10$, u žutom prašnjavom Mercedesu 200 D, odvesti do prve linije u Siriji. Upoznati sa revolucionarima. Možete ih i slikati.

50.000 dolara za glavu Amera ili Europljanina

Tako ste uštedjeli oko 400$ dolara. Na dan. To što se oko vas vijore crne zastave u početku vas i ne brine. Čista poslovna odluka. Ali problem je što je ISIL u posljednje vrijeme spreman uložiti i do 50 000$ u Europljanina ili u Amerikanca, koji im nisu po volji. Kako sam već spomenuo, u ratu je bitno biti bitan, i onda umjesto trošenja na kurdsko selo, reporter postaje bolja investicija. Vozač s početka priče je inkasirao petstotinjak dolara, a u međuvremenu se stvorio cijeli niz posrednika, nakupaca, preprodavača, švercera koji sa ratom zapravo nemaju ništa. Čisti biznis. Kupi. Prodaj. Ništa osobno.

Zoran Marinović hrvatski je dokumentarni fotograf i snimatelj. Posljednjih petnaest godina snima iz brojnih zemalja, …. Afganistana, Liberije, Sierra Leonea, Columbie, DR Conga… Fokus njegova rada i specijalnost, dokumentiranje je konflikata, sukoba, te složenih društvenih, socijalnih i humanitarnih pitanja u regiji i svijetu. Takav se scenarij događa prečesto i baš je Sirija postala pravilo. Treba se diviti tim mladim ljudima, koji su spremi na nemogući rizik, samo nažalost, rat nije bungy jumping ili rafting, nije avantura ili video igrica u kojoj kada izgubite jedan, ali imate još dva života. Ulog je velik. Prelazak preko nikako ne bi smjela biti avantura. Nemate bonus. Ni kedit. Ne možete početi iz početka.

Danas se u Siriji bori oko 25 000 stranih boraca. Džihadista. 1.500 Francuza, 800 Njemaca, ... Engleza, Španjolaca, Amerikanaca .... Zanima vas na koji način oni dolaze u Siriju? Poput sad već proslavljenih djevojčica iz Londona, koje su prije par dana, krenule na jednu vrlo neizvjesnu i kompleksnu eksurziju. U Rakku. Glavni grad ISIL-a. Sve su 'službe' krenule u potragu, ali bezuspješnu. Radi se tek o tri srednjoškolke, koje su zastranile. Sva veličina sustava, koji ulaže milijarde dolara godišnje u tehnologiju, agente, satelite, granice, pokleknula je pred tim srednjoškolkama.

Većina 'pravih' džihadista koji dolaze iz Europe, prije svega planove, puteve i kontakte dogovaraju sa motivatorima. Ne mora to uvijek biti u džamijama ili medresama, mada najčešće jest. Okružje je to radikalnih klerika, relativno sigurno mjesto s kojeg mogu obećavati ... što god treba. Po izboru. Tamo negdje daleko, od raja do mučeništva, u par jednostranih rečenica.

Od Europe do ISIL-a

Džihadisti izbjegavaju aerodrome, zbog crnih lista Interpola, a ako i krenu avionom, u pravilu zaobilaze finalno odredište. Europa je ionako broj granica svela na minimum. Najsigurnije, za one koji odlaze umrijeti u svetom ratu protiv nevjernika, je tako zapravo automobilom. Kao razlog putovanja najčešće se navodi posjet rodbini, tamo negdje. Daleko.

Granica između Turske i Sirije vrlo je porozna, utvrđenim i uhodanim putevima džihadisti se tako, vrlo lako, nađu s one strane. Europa se do trenutka Charli Hebdoa nije previše brinula o tim odlascima. Zapadne vlasti su naivno vjerovale kako je to put u jednom smjeru. Nažalost neki su putnici u džepovima imali povratne karte.

Sljedeću ekskluzivnu reportažu čitajte na Dnevnik.hr-u u utorak, 17. ožujka.

Na kraju tog puta novinari i džihadisti mogu se naći na istom mjestu. Ako se radi o Islamskom Kalifatu, još nazivanom ISIL, ISIS ili IS pravila za ove prve su vrlo jasna. Zapravo, prvo jasno pravilo je da pravila nema.

Potrebno je zakleti se na vjernost i odanost kalifu Abu Bakru al-Baghdadiju, stalno biti pod nadzorom ISILove službe za medije, koja funkcionira savršeno. Sav materijal se jedino i isključivo može objaviti kada ga odobri kalifov ured. Rad ili suradnja s medijima koji su na crnoj listi nije moguća. Novinar mora dati kompletan uvid u boravište, imovinu, te stanje i broj bankovnih računa, jer ISIS će i dalje pratiti njegov rad, kao i sve njegove društvene profile, od facebooka do instagrama. Ako treba, pozvati će i na odgovornost. Ma šta to značilo. Ne zvuči dobro. Nikako.

Tako priča počinje. Bili to planinski putevi preko Libanona, blatna granica s Turskom, ili pustinja preko Jordana, svi putevi vode na jedno divno mjesto. Siriju. Divno mjesto za nesreću. 

Zoran Marinović u emisiji InMagazin

Reportaža u emisiji Provjereno

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook