'Ne živim tu, ne daj Bog da sam tu, pa grozno je tu', rekla nam je gospođa Marija Krznarić na platou Mamutice. Umirovljenoj radnici Tvornice električnih žarulja nudili su stan u toj betonskoj grdosiji, ali odlučila se za obližnje nebodere.
Iste one u kojima godinama žive, Mamuticom pak jako zadovoljne, gospođe Mirjana i Ana. Ove penzionerke iskoristile su utorak ujutro za dolazak u banku. Naime, sjele su mirovine zbog čega se čitavo novozagrebačko naselje Travno ili barem njegov umirovljeni dio sjatio na plato Mamutice.
S rednim brojevima 116 i 132 u rukama pred Mirjanom i Anom bilo je još dosta čekanja pa su zauzele najbolju poziciju na prvoj klupici ispred banke i upijale zrake sunca.
'Znam da je stara 41 godinu, da u njoj živi oko pet tisuća ljudi i da je najveća zgrada u Hrvatskoj', nabrojila je gospođa Mirjana sve što zna o zgradi u novozagrebačkom naselju. Iako žive u 'neboderima iza' njima dvjema je, a i većini drugih stanovnika Travnog, teško zaobići najveću zgradu u Hrvatskoj, a razlog je vrlo jednostavan – sve što oni trebaju, Mamutica to ima.
O plesnjacima: Umirovljenici u Mamutici i Travnom općenito posebno su aktivni, pa tako organiziraju i plesnjake - subotom od 18 do 22.30 sati. Gospođa Mirjana njima je posebno oduševljena. 'Lijepo je, mi plešemo i fina je muzika iz našeg vremena. Bolje nego ovi sad što se tresu. Da vi to vidite, to su plesovi, a ne ovo sad. Mladi ne znaju plesati, ne znaju', kaže.
Na platou su banke, pošta, trgovine prehranom, drogerije, mljekara, foto studio, ljekarna, pekara, kladionice, kafići, automat klub, trgovine odjećom i čarapama, mjenjačnica, frizerski salon, doktorica… U blizini su škola, vrtići, bazen pa i boćalište. Na klupicama se igra šah, karta se.
EKSKLUZIVNO Priča hrvatskog fotoreportera: Kako izgleda život u jednoj od najopasnijih zemalja svijeta
Tu je i Mjesni odbor čije prostorije dijele političke stranke, razne udruge, predstavnici stanara, klub liječenih alkoholičara te umirovljenici. Za kulturu se brine Kulturni centar Travno (KUC) u sklopu kojeg je Posudionica i radionica narodnih nošnji. Najveća zbirka narodnih nošnji u Hrvatskoj s čak 28 tisuća predmeta vjerojatno nije mogla naći bolji dom od platoa najveće zgrade u Hrvatskoj.
'Imamo i lutriju što je najvažnije', zaključila je gospođa Ana i prisjetila se da je davno, dok je još radila, s kolegama s posla osvojila glavni zgoditak. Kupila si je tada zlatni prsten koji ju i danas s prsta desne ruke podsjeća na dobitak, a ostatak novca se, kaže, brzo potrošio.
Mali grad
'Ma ovo je mali grad', rekla je gledajući u ulaze zgrade koja je davne 1974. godine izgrađena prema projektu arhitekta Đure Mirkovića.
I dok možda neće svakome oduzeti dah svojom ljepotom, veličinom i brojkama koje se vežu za nju Mamutica sigurno plijeni pažnju.
U sklopu zdanja dugačkog oko 240 metara smjestilo se ukupno devet ulaza - njih šest čine veliku Mamuticu, a preostala tri malu. Zgrada je visoka 60 metara i ima 19 naseljenih katova, a svaki od ulaza broji po više od 120 stanova u kojima živi oko 5000 ljudi. Preko deset hrvatskih gradova broji manje stanovnika od Mamutice.
Putinu ni traga ni glasa, a sad je osvanuo i njegov nadgrobni spomenik
U sklopu zgrade nalazi se i 256 garaža i više od 20 lokala na razini platoa, a njezinih ukupno 100 tisuća metara kvadratnih vrijedi više od 135 milijuna eura.
I onda vam podatak da se jedna takva mrcina prvotno trebala zvati Tratinčica izmami osmijeh na lice.
Naime, za urbanistički plan Travnog bio je zadužen Miroslav Kollenz koji je odlučio da će čak 60 posto prostora ostaviti za parkove. Da bi to bilo izvedivo u naselju su nicali betonski divovi koji su dobivali imena po poljskom cvijeću, a Mamuticu je dopala nježna tratinčica. Ne čudi da ovo ime nije zaživjelo, za razliku od vjerojatno najprikladnijeg koje je mogla dobiti, a koje su joj dali njezini stanovnici.
'Ma nije ti Mamutica siva'
Ali kada o Mamutici priča gospođa Snježana Krnjak lako zaboravite da razgovarate o betonskoj zvijeri. Ona u maloj Mamutici živi od 1976. godine i jedna je od onih kojima ne trebate postavljati pitanje bi li se ikada selila jer znate koji odgovor ćete dobiti.
O vrtovima: Do prije nekoliko godina sa zapadne strane Mamutice bili su deseci vrtova. Obrađivali su ih stanari Mamutice, ali i drugih zgrada. Iako su mnogi s podsmijehom govorili da su u Travno došli seljaci kojima fale vrtovi, gospođa Snježana smatra da je sve imalo jedan socijalni aspekt. Ljudi su se u vrtovima družili, a i imali su zanimaciju nakon posla i poboljšavali su si kućni budžet. 'Danas je percepcija drugačija i priča se o urbanim vrtovima, ali sve je to isto, samo malo drugačije zamotano', smatra gospođa Snježana.
'Ja Mamuticu volim i imam taj problem što nemam osjećaj Mamutice. Kad su djeca u školi trebala raditi Mamuticu veli meni mama jedna da to sve moramo u sivo. Rekoh 'ma nije ti siva Mamutica, Mamutica je crvena','Što je tebi siva je', 'Pa kako je siva'. Ja nju gledam bočno i tamo je crvena cigla. I zaista sam onda izašla i siva je', priča gospođa Snježana i dodaje da ona jednostavno nema taj jedan osjećaj betona. Na svom balkonu punom cvijeća napravila si je 'neki svoj mali užitak'.
Njoj je, kaže, na šestom katu Mamutice super i uopće nema osjećaj da živi u nečem ogromnom. Samo je jedna od mnogih koji će naglasiti kako, iako možda tako ne izgleda kada stanete pred nju, ova zgrada ima prostrane, komforne, kvalitetne stanove, dok u blizini ima sve što čovjeku treba za svakodnevni život, pa i više. A i odnosi među susjedima su, kaže, kao u bilo kojoj drugoj zgradi. To što ih je 5000 ne čini nikakvu razliku.
'Vi biste se začudili - nas je sedam na katu, sedam stanova na katu. Kod mene je 17 katova, to je nekih 100 i nešto stanova. Dogodi se da ja moje susjede na katu danima ne vidim jer nemamo isti dnevni ritam i mimoilazimo se tako da mnogi misle da je to mravinjak, kao kako vi to, puno je ljudi, ma ne, uopće se ne vidite s ljudima, nemate takav osjećaj, barem ja, da nas ima 5000', kaže gospođa Snježana koja se slaže s usporedbom da je njezina zgrada mali grad.
'Pa je, zgodno je jedna susjeda rekla (za plato) ovo je naš trg ovdje. Čim imate dućane, djecu živo je. To vam je puno ljudi tako da je to zaista jedan mali trg tu kod nas', kaže.
A kao i sve drugo i Mamutica se tijekom godina mijenjala.
Sele se pa se vraćaju
'Promjena je ljudi, generacije se mijenjaju. Ali koliko sam čula, nekad se netko odseli, kao neću ja više u Mamutici bit i odu u neki drugi kraj grada, a onda traže da kupe stan u Mamutici da se vrate. Jedanput, što se ono kaže, kada se navučete na Mamuticu ostanete', objašnjava gospođa Snježana i dodaje kako u Mamutici sigurno ima i ljubavi jer djeca skupa idu u školu, susjedi su, odrastaju skupa.
Snježana u Mamutici živi, a na njenom platou i radi. I to u KUC-u pa ne čudi da je posebno ponosna na kulturu kojom se Mamutica itekako može pohvaliti.
'Imate knjižnicu. Oprostite, mnoga naselja koja su vrlo na glasu, koja su izvikana nemaju knjižnicu i imate Centar za kulturu. Na Mamutici imate sve što je potrebno za jedan dobar život', zaključuje.
A iz knjižnice se, kada smo ga sreli, vraćao gospodin Nikola Obradović, stanovnik Mamutice od 1977. godine, umirovljenik i veliki zaljubljenik u pisanje i knjige. Dok je sjedio na jednoj od osunčanih klupica objasnio je da u svojoj vrećici nosi dvije nove knjige koje mora pročitati.
I on je svjestan svih prednosti Mamutice, a kao posebne ističe činjenice da vam u Mamutici ne treba kišobran i da liftovi jako dobro rade. A oni su bitni kada krenete prema primjerice osmom katu kao gospodin Nikola.
Čvrsta zgrada koja bi izdržala najgore potrese
O Mamutici priča bez puno emocija, muški. Uvjeren je da je stanar jedne od najbolje izgrađenih, čvrstih zgrada koja bi izdržala jak potres. I dok se nesuđenu Tratinčicu često naziva malim gradom, gospodin Nikola ima svoju usporedbu.
'Ima 126 stanova na jednom ulazu, ima više od 400 ljudi u jednom ulazu, to je jedno selo', objašnjava.
Hrvatski gradovi s manje od 5000 stanovnika su Hvar, Stari Grad, Supetar, Vrlika, Komiža, Skradin, Novigrad, Opuzen, Klanjec, Hrvatska Kostajnica, Cres, Čabar, Kraljevica, Novalja, Nin, Obrovac, Pag.
Problema otkad je u Mamutici nije imao. Još davno je jedan susjed iznad njega 'do kraja navijao muziku u ponoć ili jedan sat iza ponoći'. Kada više nije znao što bi, gospodin Nikola pozvao je tadašnju miliciju i riješio problem. Iako se susjed naljutio kasnije su, prisjetio se, bili u dobrim odnosima, istim onakvima kakve ima i s ostalim susjedima s kata.
I to je sve. Osim pokoje pljačke pošte ne pamti druge incidente. Kao ni gospođa Snježana koja je sigurna da u Mamutici nema kriminala iznad prosjeka.
'Očekujući da imate na hrpi pet tisuća ljudi valjda očekuju da se svi međusobno koljemo i ubijamo, a toga nema', odlučna je gospođa Snježana.
Ona je s Mamuticom odrastala kao i brojni drugi stanari. Mnogi su doselili kada su stabla u okolnim parkovima tek posađena, a dočekali su trenutke u kojima su njihove žile počele probijati asfalt. I još uvijek im nije dosta Mamutice.
Tijekom godina zavoljeli su svaku tonu betona, a istu priliku dobit će i novi ljudi, nova djeca koja će se jednog dana jednako tako hvaliti da su živjeli u najvećoj zgradi u državi i da su na tako malo prostora imali sve što jedan mali grad ima. Osim gradonačelnika, a možda će jednog dana birati i njega.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
