Zarobljen između neugodnog mirisa i cmoktanja visim iznad ralja birokracije

Ili vam je poznatiji kao 'onaj vrući dan kada se nađeš u raljama birokracije i misliš da ćeš eksplodirati svakog trena'. Sreća da sam taj dan bio slobodan jer mi je da sve obavim trebalo skoro osam sati. Sjećate se, u mojoj prošloj priči o kupljenom podvaljenom rabljenom automobilu, bilo je puno komentara 'vidjet ćeš tek kad ti žena poželi veći stan'. E ta kletva je već bila u punom zamahu. Zbog širenja obitelji smo mijenjali auto pa smo kupili razvaljeni auto, a sada tražimo veći stan.

Pročitajte i ovo BRZA BOLEST, SPORA DRŽAVA Bolesni su, neki će i umrijeti, a država ih stavlja na čekanje: "Ovo traje godinu i pol dana" Rezanje troškva Trojac koji planira napraviti opaku čistku: FBI se gasi, a pogledajte što će napraviti državnim službenicima

tri vijesti o kojima se priča užas u SAD-u Djevojka (15) oteta dok je šetala psa: Otac locirao njezin mobitel i spasio je, poznato što se dogodilo "ZAPADNA HEMISFERA JE NAŠA" Trump nakon Venezuele označio dvije države kao iduće mete: "Jedni proizvode kokain, drugi su propala država" Kaos nakon praznika Satima zarobljeni na granici, očekuje se još gužvi: "Užas je situacija, još s dvoje djece..."

Iako sam proveo nekoliko sati kod osobne bankarice Marijane i saznao da joj je otac u bolnici, a Nino sa Filozofskog fakulteta kojeg se često vidi na televiziji da je rod njenom mužu, to je ipak na kraju bila ugodnija polovica dana. Najgore je uslijedilo kad me bankarica zanimljivog okvira naočala upozorila da ću svoju policu životnog osiguranja morati okrenuti u korist banke kako bi kredit bio odobren. Nikad im nije dosta. A da bih to mogao napraviti prvo moram potpisati izjavu da nikad nisam policu koristio kao poreznu olakšicu. Naravno, ja se sad u stolici kod bankarice nikako ne mogu sjetiti jesam li to koristio kao olakšicu ili nisam. Zdrav razum mi govori da sigurno jesam jer smo svi koristili sve živo kao poreznu olakšicu sve dok Šuker usred recesije nije zatvorio pipu i ukinuo svu silu poreznih olakšica. Zovem i mamu da pitam zna li možda to ona koja pamti sve živo, rođendan i registraciju svakog koga je upoznala u životu, a i naša bivša susjeda s kojom je još uvijek dobra je ispunjavala porezne prijave. No, ne zna niti ona. Stoga, ne želim staviti nikakav potpis i eventualno lagati državi u lice pa ću morati sve obaviti na teži način i otići u nadležnu Poreznu.

Parkiram se u Sigetu pred Poreznom i dok se parkiram razmišljam kako moram poslati SMS za parking. Utrčavam u Poreznu i tamo mi portir kaže samo da odem na drugi kat. I čim dolazim na desni kat vidim odmah s desne strane piše 'Porezne potvrde, soba 208'. Normalno, bio je tu i veliki red za te iste porezne potvrde. Širok je taj pojam 'porezne potvrde', ali se uzdam da su pametno stavili da se baš za sve potvrda može dobiti na jednom mjestu. Iako bi bilo bolje da taj posao rade dvije, a ne samo jedna osoba, ali stvarno bi bilo previše očekivati još i to. Nadao sam se samo da Bandić nije sad od neke grupacije građana zatražio nekakve porezne potvrde da bi mogli i dalje ostvarivati neko svoje pravo. Tipično za mene, odlučio sam se uzdati u sreću i neku zdravu logiku da bi iza 'vrata 208' trebala stajati i potvrda za mene, a počeo sam se i psihički pripremati da ću nakon dugotrajnog stajanja u redu ispasti budala i od tete službenice čuti 'ovdje su samo porezne potvrde za dječji doplatak koje je tražio Bandić, a potvrda za vašu policu životnog se diže u sobi 235'. Zašto, zašto ja tako često odbijam pitati za upute? Nije mi ni samom jasno, a zna me skupo koštati.

E sad, sve bi to bilo lakše da ispred mene nije stao mladić izrazito neugodna mirisa. Znate taj miris, najčešće ste ga osjetili u punom tramvaju na putu do škole ili posla. Sada je takav izvor izrazito neugodnog mirisa stajao ispred mene. Vidjelo se da niti kosu nije oprao danima koja je bila duža i neuredna. Na leđima mu je bio ruksak, a unutra se nazirala boca sirupa marke jednog trgovačkog lanca koji je već bio razrijedio s vodom i polovicu je otpio. Tko još uopće više pije te sirupe? Ok, i ja sam popio na hektolitre Dona sokova, ali to je bilo kad sam bio pionir, Cedevita se još nije probila, a 'kokakola' se pila za rođendan ili uz par kobasica na godišnjoj zabavi dedinog DVD-a.

Postajao sam sve živčaniji jer mi je svakim trenom postajalo sve teže podnositi neugodan miris. Vrijeme sam počeo kratiti tako da sam počeo proučavati vrata na koja sam bio naslonjen. Najzanimljivije mi je bilo kada sam na vratima pročitao da tu radi Ivana Hodak, što je izazvalo niz asocijacija 'evo je, živa je i sada u anonimnosti radi kao službenica u Poreznoj'. Na sekundu mi je na um i pala glupa ideja da bi mobitelom mogao i uslikati tu pločicu kao svojevrsni kuriozitet. Od realizacije te ideje me spasila spoznaja da se čuje zvuk škljocanja kada okinem fotku mobitelom. Moram srediti da mi se to više ne čuje. No, čovjeku padaju i još gluplje ideje kada mu je vruće i stoji užasno dugo u redu iza čovjeka koji, pristojno rečeno, širi neugodan miris. Na tim vratima mi nije bila jasna još jedna činjenica. U sobi iza tih vrata osim izvjesne Ivane Hodak sjedi još nekoliko žena i sve su zadužene za nekoliko slova, a jedino za prezimena pod slovom P rade njih dvije. Ne znam je li slučajno na slovu P došlo do neke podjele ili stvarno po nekoj statistici ima najviše prezimena na P.

Moja teška situacija se pogoršala kada je iza mene stao starac koji 'cmokće'. Sad su mi živci stvarno bili uzavreli. Ovo je sad previše. Prvo je najtopliji dan nakon kraja zime i topimo se tu u hodniku Porezne, a još nije niti proljeće, a ja sam stiješnjen u redu između jako neugodnog mirisa i starca koji cmokće. A ako me nešto može izbaciti iz takta onda su to takvi zvukovi, kao kad neko žvače žvaku a neka je ozbiljna situacija ili gledamo film u tišini. Tad si ne mogu pomoći i eksplodirao bih. Srećom, suvremena tehnologija mi je omogućila ispušni kanal za ovakve situacije pa sam 'glasno' i žestoko odmah zavapio na Facebooku.

Situacija se popravila kada se oslobodilo jedno mjesto u stolicama za stranke koje kao da su ispale iz nekog filma iz 80-ih. Doduše, one očito i jesu iz 80-ih i nekada su sigurno bile luksuzni dodatak uredima i to onim direktorskim, dok su danas bačene u hodnike. A u hodnici su takvi da se čovjek jedva provuče između ljudi koji sjede u stolicama iz 80-ih i ljudi nalakćenih na vrata s pločicom 'Ivana Hodak'. Tako da se na moju sreću starac smjestio na stolicu koje su bile najnoviji krik mode kada je on išao u mirovinu. A ovaj mladić ispred mene neugodnog mirisa izgleda da je inače dobra srca, jer je on jedini bio na usluzi s potrebnim informacijama padobrancima koji su dolazili. Poželio sam da mu netko iz zahvale daruje šampon. Zanimljivo je da mu uopće nisam vidio lice cijelo to vrijeme.

Nakon ove agonije napokon se zmija od reda u kojoj smo stajali smanjila i ja sam sad bio na vratima 208, a ne kod onih na kojima piše Ivana Hodak. Uskoro je došao trenutak istine kada sam i ja zakoračio u prostoriji u kojoj se dijele porezne potvrde. U tu prostorijicu su nekako nagurali dva radna stola i stranka se jedva provuče između njih i zida. Prozor nema nikakve zastore pa je cijelu prostoriju kupala velika količine svjetlosti, ali gleda na sjever pa nije na udaru sunca koje je tog popodneva grijalo svom snagom. Mlada službenica je bila ljubazna, ali meni nije bilo do ničega pa nisam progovorio ništa više od nužnog. Još mi je bilo gore kad je rekla da nikad nisam koristio policu životnog kao poreznu olakšicu što je značilo da sam se uzalud patio u redu između neugodnog mirisa i cmoktanja.

Kad sam izletio van iz Porezne dočekalo me neugodno iznenađenje zataknuto ispod brisača – kazna za parking! Shit! Zaboravio sam utipkati SMS za plaćanje parkinga! Magarac! A još sam razmišljao pri parkiranju kako moram platiti parking. I ode još sto kuna za budžet Holdinga.

Sad s ovom potvrdom koju nisam ni trebao tražiti moram otići u svoju osiguravajuću kuću. Znam samo da je u ulici Ljudevita Posavskog. Poznata mi je ta ulica, ali ne znam točno gdje je. Utipkavam u kartu na svom mobitelu adresu Ljudevita Posavskog i izbacuje mi da je to u Sesvetama tik do onih Bandićevih stanova izgrađenih na mjestu nekadašnje svinjogojske farme. Malo mi je čudno da se tu nalazi centrala osiguravajuće kuće, ali rekoh, možda i oni štede u ovo krizno doba. Prolazim relativno lako kroz gradsku gužvu i brzo dolazim u Sesvete i skrećem u ulicu Ljudevita Posavskog te postajem bolno svjestan da centrala ne može biti tu. Ima neka zgradica s uredima, ali ne vidim odgovarajući natpis. U toj slijepoj ulici još je neka građevinska firma. Srećom, na papiriću imam broj telefona iz osiguravajuće kuće te zovem da pitam gdje se oni zapravo nalaze. Tijekom razgovora glumim kao da tek planiram skočiti do njih i ničim ne odajem da sam u Sesvetama. Ljubazna gospođa mi otkriva da su oni u Kneza Ljudevita Posavskog, u centru grada kod Zvonimirove ulice. A ja u Sesvetama! Tko bi pomislio da su u Zagrebu na par kilometara zračne linije stavili ulicu Kneza Ljudevita Posavskog i Ljudevita Posavskog. Polije sam ustanovio da ovi iz Odbora za imenovanja nisu diletanti kako sam pomislio jer smo u povijesti imali i kneza Ljudevita Posavskog i bana Ljudevita Posavskog.

Kad sam napokon došao u pravu ulicu odmah sam platio parking da ne bih dobio još jednu čestitku od Holdinga. Kod osiguravatelja sam obavio sve brzo i bezbolno. Barem sam tako mislio. Dva dana poslije zvali su me iz banke kako bi me obavijestili da su njih zvali iz osiguravajuće kuće jer mi je osobna ostala kod njih! Osobna koju sam napravio tek prije tjedan dana. Dali su mi broj službenice kod koje sam bio u osiguravateljskoj kući kojoj sam se odmah javio. Rekla je da me je zvala dva dana i nikako me dobiti. Zvala me naime na stari broj na adresi na kojoj više ne živim. No, ovaj put nije bila moja pogreška nego je službenici ostala u fotokopirki za što se ispričala. Dobro da jednom nije moja pogreška. Svejedno sam toj dobroj ženi ostavio čokoladu.