Naime, Vrhovni je sud zaključio da amputirana noga nije "naročito teški invaliditet", a što je zakonski preduvjet za dobivanje naknade.
Pročitajte i ovo
Prometna nesreće u kojoj je poginuo otac, a majka teško stradala dogodila se prije 15 godina, a ustavna tužba njihovo četvero djece, od kojih je jedno psihički bolesno, a dvoje je tada bilo malodobno, podnesena je 2000.
Sedam godina kasnije ustavni suci im jednoglasno usvajaju tužbu i predmet vraćaju Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
Naime, niži sudovi, splitski Općinski i Županijski sud presudili su 1995. i 1996. da djeca imaju pravo naknade štete za duševne boli zbog invaliditeta majke. Svakom djetetu dosuđeno je po 40 tisuća kuna, a naknadu je trebalo platiti jedno austrijsko osiguravajuće društvo, čiju je policu osiguranja imao vozač koji je skrivio nesreću na cesti Šestanovac-Cista Provo.
Sudovi su pritom utvrdili da je majka, kojoj je amputirana lijeva noga, 80-postotni invalid za kućanske poslove te stopostotni trajni invalid za poslove izvan kuće.
No, 1999. dolazi do revizije pravomoćne presude i Vrhovni sud preinačuje odluku splitskih sudova te zaključuje da djeca nemaju pravo naknade.
U kratkom obrazloženju sud je naveo da je u slučaju 42-godišnje žene s amputiranom nogom riječ o slučaju teškog invaliditeta, ali ne i "naročito teškog invaliditeta" kada Zakon o obveznim odnosima priznaje pravo na naknadu nematerijalne štete. Vrhovni sud je pritom "naročito teški invaliditet" protumačio kao invaliditet "koji bi se morao kretati u granicama potpunog invaliditeta".
Ustavni suci su zaključili da je takvo stajalište neprihvatljivo, pa su usvojili tužbu i predmet vratili na ponovno odlučivanje. U obrazloženju odluke naveli su da bi se i prema neprihvatljivom mjerilu Vrhovnog suda tužbeni zahtjev djece u konkretnom slučaju morao prihvatiti.
