Proizvodnja rajčica, paprike ili jagoda u plasteniku gotovo da ima siguran plasman na tržište, ali i osigurava pristojan život. Oni rade i ne stignu prosvjedovati. I ove je godine Branko Gabrić zasijao pšenicu. Prodao ju je, ali još ne zna po kojoj cijeni. ‘Ove i prošle godine je neisplativo. Ali pšenica je neophodna zbog plodoreda i drugih žitarica’, kaže Gabrić.
Pročitajte i ovo
Plastenici rajčice i paprike nalaze se svega stotinjak metara dalje. Dinkov radni dan počinje u četiri ujutro. ‘Ovdje ima više posla, kod pšenice manje’, smatra Dinko Vučemilović. Domaća rajčica i paprika iz njegova plastenika završi na tržnici. Berba počinje u proljeće, a završava u kasnu jesen. Dva su plastenika omogućila pristojan život. ‘Ovo je već četvrta godina. Ljudi su prepoznali našu kvalitetu, a i proizvod je drugačiji od onoga iz uvoza’, kaže Vučemilović.
Domaća jagoda iz Slavonije na Zagrebačku će tržnicu i ove godine doći u prosincu. Đuro ima čak četiri berbe na godinu. ‘Prošlu je godinu jagoda u prosincu na zagrebačkoj tržnici prodavana za 120 kuna po kilogramu’, rekao je Đuro Varganović.
Dobar urod očekuje i ove godine. A konkurencija iz Španjolske nimalo ga ne brine. Domaća kvaliteta iz njegova plastenika uvijek nađe put do kupca. ‘U cijeloj ovoj priči najljepše je to što sve što proizvedemo možemo prodati praktički u dvorištu’, dodaje. Godišnje zaradi barem 250 tisuća kuna. To je novac kojeg će od pšenice Branko teško zaraditi. ‘Zasigurno su to pojedinci. To je jako malen broj ljudi koji se morao opremiti, kreditno opteretiti i organizirati’, smatra Grabić. A organizacija je i najteži dio. Svi su oni i seljaci i menadžeri. U protivnom bi Đurine jagode propale, baš kao i Dinkove rajčice.
