Povodom 20.-te obljetnice, od 18-godišnjeg studenta Bernarda Mahovlića, dobili smo zanimljivo pismo. Kaže da se nije ni rodio kada je Vukovar pao, da je bio dijete i da se rata ni ne sjeća. Inače je iz Karlovca, a sada je na studiju u Rijeci gdje živi u Vukovarskoj ulici.
Pročitajte i ovo
'Iako se nisam ni rodio kada je Vukovar pao, i iako nemam nikakve posebne veze sa gradom Herojem, obljetnica pada Vukovara je nešto što u meni budi posebnu emociju, jednostavno neopisivu riječima. Svake godine na taj dan zapalim jednu svijeću kako se nikada nebi zaboravilo ono što se desilo na taj dan. Vukovar već dugi niz godina u meni ima i imat će posebno mjesto i ja sam siguran da ga nikada neću zaboraviti, a jednoga dana ću tako učiti i svoju djecu. Prošle godine sam prvi puta bio u Vukovaru i posjetio sam i bolnicu i Memorijalno groblje i spomen područje Ovčara i križ na Dunavu i cijelo vrijeme je u meni bio neki čudan, poseban osjećaj, mješavina tuge, ljutnje, ali i ponosa što danas živim u slobodnoj Hrvatskoj koju su nam omogućili svi koji su dali život za ovu domovinu. I zato upalimo svi 18.11. svijeću i pomolimo se za heroje Vukovara da se NIKAD ne zaboravi’, napisao je Bernard i poslao nam sliku kada je prošle godine, po prvi puta bio u Vukovaru.
Pisao nam je i Karlo Vrančić kojemu je, kako kaže, jako drago što nismo zaboravili na Vukovar.
I na našoj Facebook stranici pitali smo vas kakve osjećaje u vama izaziva obljetnica pada Vukovara. ‘Tužna sam jer se taj grad ne oporavlja brzinom kakvom bi trebao. Svake godine je isto, Vlada se Vukovara sjeti samo jedanput godišnj, napisala je Ivana Marić.
‘Ja bi objavio sva imena branitelja koji su dezertirali bijegom iz Vukovara (izuzev posljednjeg organiziranog proboja), a koji danas uživaju sve braniteljske povlastice i nazivaju se braniteljima Vukovara’, kaže Nikša Šutalo. Mnogi su na Facebooku citirali vjerojatno najpoznatiji esej Siniše Glavaševića ‘Priča o gradu’. ‘Tata volim te.... ‘ napisala je Marija Perković.
Svoje su bližnje ondje izgubile Mirela Lovreković i Vedrana Mitrović. ‘Ne pitajte. Ocu godišnjica ,20 godina od pogibije u Vukovaru. Sve drugo za reći je suvišno’, napisala je Mirela. ‘Ja se samo sjećam da sam toga dana ostala bez oca i bez majke,sve izgubila...tuzno je bilo svuda, ne samo u Vukovaru. To se ne može zaboraviti :(‘, Vedranino je sjećanje na Vukovar.
Robert Lengel kaže da mu je osjećaj isti kao i prije 20 godina. ‘Samo je razlika da se svake godine, ne samo na obljetnicu pada, sjetim svojih prijatelja koji su pali i koji su na Ovčari završili i jednog koji se još uvjek vodi kao nestali’, dio je onoga što je napisao Robert.
Učenica Iva Cukrov iz Osijeka napisala je referat o posjetu Vukovarskoj bolnici i sjećanju na Vukovar.
'Bitka za Vukovar smatra se najkrvavijom i najstrašnijom bitkom u Domovinskom ratu. Kao takva trebala je mjesto gdje će se svi ranjenici, ne bitno koje nacionalnosti, smjestiti i gdje će im biti pružena pomoć. To mjesto bila je Vukovarska bolnica. U nju je svakog dana pristizala nekolicina ljudi koji su bili ranjeni, no to nisu bili samo vojnici, već i civili ( žene, trudnice i mala djeca).
Od prvog dana medicinske sestre, liječnici i cijela stručna pomoć bolnice bila je spremna na uzdržavanje ranjenika. Broj pomoćnika se smanjivao, a broj ljudi kojima je trebala biti pružena pomoć svakog dana se povećavao sve više.
Vukovarska bolnica bila je meta, rekli su mnogi sadašnji građani Vukovara, ali i ljudi koji su tada praktički živjeli u toj bolnici.
Da bi lakše i brže radili, djelatnici bolnice organizirali su se što bolje u tim nemogućim ratnim uvjetima.
Svi djelatnici su bili dolje u podrumu bolnice, ispod svih pet etaža zajedno s ranjenicima. Taj prostor bio je stvarno malen za toliku nekolicinu ljudi koji su tamo bili, ali svakog dana i više dostizali. Bolnica je imala protuatomsko sklonište gdje su bile uređene neke od soba: soba za intenzivno liječenje, soba za djecu (imala je i tri inkubatora), te dva prostora sa 120 montažnih ležajeva za ranjenike i osoblje. Ove riječi 'uređene sobe' nisu prigodne za ovu temu, jer to uređenje se ne misli na neki luksuz, već na malu prostoriju gdje su bili dovoljni kreveti i čvrsti zidovi koji su ranjenike i osoblje dijelili od terora koji se događao.
Sklonište je imalo i sanitarni čvor, pomoćnu kuhinju te skladišta za pričuvu lijekova, hrane, posteljine i vode. Bolnički prozori i vrata na suterenskim i podrumskim prostorijama bili su zaštićeni vrećama pijeska i drvenim gredama. Vukovarska bolnica bila je svakodnevna meta, pa je tako 5. listopada 1991. godine bila napadnuta iz zraka. To je bio najžešći udar na bolnicu. Bila je bačena bomba tzv. krmača, teška 250 kilograma. Krmača je probila svih pet etaža bolnice i pala je ravno jednom ranjeniku između nogu.
Nasreću nije eksplodirala i ranjenik nije bio ozlijeđen. Dotični čovjek kojemu je krmača pala između nogu bio je srpske nacionalnosti, Pero Vukašin. No, krmača nije bila jedina bomba bačena na bolnicu. Jedna bomba također je zabilježila dane provedene u bolnici. Ta bomba također je probila svih pet etaža bolnice i pala ravno u sklonište, no nasreću niti ona nije eksplodirala. Od te bombe i dan danas se vide posljedice u plafonu prostorije gdje je bačena.
Ovaj ugođaj koji je sada prisutan dok čitam ove rečenice i riječi me užasava i zahvalna sam Bogu što imam sve i što mi je pružena prilika za uživanjem u životu, a i u djetinjstvu koje su mnoga djeca izgubila baš u ovoj bolnici. Taj osjećaj nelagode i straha svakodnevno je vladao u skloništu Vukovarske bolnice. Dok sam stajala na današnjem mjestu sjećanja u istim tim prostorijama saznala sam da su među svakodnevnim ranjenicima u bolnicu pristizali i ranjenici srpske nacionalnosti i to me je najviše iznenadilo i zaprepastilo. 'Oni su nas ubijali, a mi smo njima pružali pomoć!' bile su riječi jedne bake koja je bila dio tog skloništa. Te riječi u meni bude pomalo presude prema osoblju bolnice. Ali, kada gledam s druge strane i oni su ljudi i njima je potrebna pomoć u svakom smislu', napisala je učenica Iva.
