U 91. godini preminula hrvatska književnica i prevoditeljica Irena Vrkljan

Irena Vrkljan rodila se 21. kolovoza 1930. u Beogradu. Studirala je arheologiju i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu. Bila je urednica televizijske emisije "Portreti i susreti" (1960. – 1971.), za koju je napisala sedamdesetak scenarija. Živjela je i radila u Berlinu kao profesionalna književnica i prevoditeljica, a 2014. vratila se u Zagreb.

Pročitajte i ovo Djevojčica preminula u Splitu Predsjednica udruge Anđeli slomila se u Dnevniku Nove TV: "Majka i baka su dale sve od sebe. Netko mora tim ljudima pružiti predah" O slučaju preminule djevojčice Ravnateljica splitskog Centra za socijalnu skrb: "Nije bilo naznaka da su roditelji bili nasilni i zanemarivali dijete"

Kako ističu u HAZU-u, književno stvaralaštvo započela je u doba krugovaša poezijom nadrealističke tematike ("Krik je samo tišina", 1954.; "Paralele", 1957.; "Stvari već daleke", 1962.; "Doba prijateljstva", 1963.; "Soba, taj strašni vrt", 1966.), a u tom je razdoblju sa Zvonimirom Golobom prevodila djela njemačkih autora (E. M. Remarque, Wolfgang Ott, H. W. Richter, Karl Aloys Schenzinger i dr.).

Nakon odlaska u inozemstvo i dalje je objavljivala poeziju u kojoj se iščitavaju nostalgija za domovinom i osamljenost ("U koži moje sestre", 1982.).

Početkom osamdesetih godina počela je objavljivati autobiografsku prozu. Roman "Svila, škare" (1984.), kao kombinacija autobiografije i razvojnoga romana, retorikom i topikom bliskima ženskom pismu, donosi inventuru vlastite intime stavljajući u prvi plan potragu ženskoga subjekta za vlastitim identitetom i opsesivnu težnju za samopotvrđivanjem.

Roman "Marina ili o biografiji" (1987.) bavi se vezama umjetnosti i života, a u romanu "Pred crvenim zidom" (1994.) usredotočuje se na ispitivanje kaotičnih učinaka na zbilju i sve aspekte humaniteta devedesetih.

Teme potrage za identitetom, prepoznavanja sebe u drugima, ženskoga nagona za oslobađanjem, sjećanja na mrtve prenose se i u romanima "Berlinski rukopis" (1988.), "Dora, ove jeseni" (1991.), "Zelene čarape" (2005.) i "Sestra, kao iza stakla" (2006.).

Intimnu esejističku prozu sazdanu od temata ljubavi donijela je u knjizi "Naše ljubavi, naše bolesti" (2004.). U "Dnevniku zaboravljene mladosti" (2007.) progovorila je o kulturnoj živosti Zagreba pedesetih i devedesetih godina 20. stoljeća, a romanom "Svila nestala, škare ostale" (2008.) gotovo je lirski uokvirila ključne trenutke svog proznog autobiografskog izričaja.

Formi epistolarnoga diskursa približila se u romanima "Pisma mladoj ženi" (2003.) i "Pismo u pismu" (s Jasnom Horvat, 2008.), a okušala se i u žanru kriminalističkoga romana ("Posljednje putovanje u Beč", 2000.; "Smrt dolazi sa suncem", 2002.).

Knjiga "Žene i ovaj suludi svijet" (2010.) zbirka je sedam priča o sedam različitih žena s različitih dijelova svijeta. Pjesnička zbirka "Koračam kroz sobu" (2014.) spoj je autoričinih pjesama i eseja književnih kritičara i teoretičara koji su pratili njezin opus. Objavila je i roman "Rastanak i potonuće" (2012.) te autobiografske zapise "Protokol jednog rastanka" (2015).

Njezina su djela prevedena na nekoliko jezika, a pjesme uvrštene u nekoliko hrvatskih i svjetskih antologija.

Za dopisnu članicu HAZU-a izabrana je 2008., a među nagradama ističu se Nagrada HAZU-a za književnost 2000., Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2014. i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 2005. godine.